PRVI DIO: U ZEMLJI HRASTOVA
Imena boja spomenutih u naslovu možda izgledaju tek kao neki puki nazivi, no od njihovog širokog aspekta semantičkih implikacija, koje ćemo ovdje, bar malo, pokušati odškrinuti, mogli bi se pisati znanstveni radovi i šire jezične i povijesne studije, no…
Lingvisti se većinom slažu u tome da je postojao metajezik koji svoje ostatke ima u današnjim jezicima koji se nazivaju indo-europskim. Ako krenemo istraživati etimolofiju i fonetiku, vidjet ćemo da ti ostatci ili krhotine drevnog jezika najviše kohezije imaju upravo unutar slavenskih jezika.
Vidjet ćemo i koliko logičkog utemeljenja imaju predaje o seobama naroda s Jadrana, umjesto uobičajenog – doseljenja na Jadran.
Braća Leh i Čeh, utemeljitelji Država Zapadnih Slavena Lehije (Poljske) i Češke u “Poljskoj kronici” (1506.). prema ovoj kronici spomenuti narodi došli su s Jadrana
LUŽNJAK I CER – BJELOCRVENA SLAVENSKA BOŽANSKA DIHOTOMIJA
RAZDIOBA SVJETOVA
U suprotnosti običaja i mjesta raslinja ove dvije, za stare Slavene, glavne vrste hrasta, možemo prikazati suodnos mogućeg nastanka boja iz naslova.
Hrast je našim precima bio najsvetije stablo i prototip drveta života.
Korijenje je predstavljalo svijet Velesa, ili Nav, i tu je stanovala zmija, Velesov totem, koja je čuvala tajne podzemlja i rajskog/irijskog vrta. Stablo je bilo srednji svijet, naš ljudski, materijalni svijet – Jav. U njemu su se ispreplitali utjecaji Peruna i Velesa kroz majku zemlju – Mokoš, koju predstavljaju kune i zečevi u nižim, a pčele i grlice u višim slojevima. Na vrhu gornjeg svijeta, na zlatnoj grani, stanovao je Perun u obliku orla, u svijetu bogova – Prav, odakle je kontrolirao munje i kišu i po potrebi kažnjavao Velesa, ako bi se ovaj krenuo peti.
mito-kozmološki prikaz hrasta kao slavenskog Drveta života, stabla trostrukih svjetova
Ovisno o spomenutim bojama, imali smo i dva suprotna božanstva ili sile – Bjeloboga i Crnoboga, a oni su pak bili manifestacije osobina Peruna i Velesa. Bijela boja bila je vezana za lužnjak, koji je bio manifestacija Peruna, dok su crvena i crna bile vezane za cer, odnosno Velesa. Cer i sam raste u udolinama i vlažnijim predjelima, za razliku od lužnjaka koji je više izložen suncu. U nekim selima cer se smatrao i hrastom mrtvih, pa su njegovo drvo koristili za izradu lijesova. Korijen riječi cer/čer povezuje se s praslavenskim čerƄ što znači taman, crn, no također može značiti i crven, a i praslavenski cer znači sjaj, i vidimo da se u tom obliku zadržao samo kod južnih Slavena (izuzev Slovenaca i kajkavskog i čakavskog dijalekta hrvatskog jezika)
Oko 700 godina stari hrastovi imena Čeh, Leh i Rus u Rogalinu u Poljskoj. Simbol su štovanja legende o doseljenju ovih naroda s Jadrana, te slavenske ustrajnosti i identiteta utkanog u hrast. Danas je živ samo Leh. Čeh se srušio 1992., a Rus 2014.
CRVENO I CRNO U SVOM KORIJENU
Izvorno s praslavenskim jat crn i crven pisali su se ovako:
čƄrn čƄrven
Veza između crvene i crne boje je logična. Crvena boja – boja je krvi, vatre koja spaja u simbolizmu procesa zemaljskog života. Nakon što krv iscuri i vatra dogori, nastaje smrt i crnilo, od vatre nastaje lug, koji je siv i crn, i koji je opet podloga za novi ciklus, za bjelinu, zimu, za lužnjak. Lužnjak je fonetski i povezan s luči, sa svjetlošću, ali i s lugom, alkalnim tlom, dok je hrast cer – crven (cerven, červen) i crn (cern, čern).
BOR, BADNJAK I HRAST
U vrijeme zime hrastovo lišće je suho pa bor igra ulogu božićnog drvca. Spominjali smo bor kao drugi naziv za boga kod starih Slavena, pogotovo u kontekstu zimskog solsticija, rađanja Svjetla. No hrast lužnjak itekako je povezan s Božićem jer je upravo on igrao ulogu badnjaka, a njegova tvrdoća bila je simbol nesalomljivosti. Sjeverni zimski vjetar, narodnog naziva bura (borej iz Ilijade) hrastu je bio prijateljski naklonjen jer njega nije lomio. Stoga možda nije ni slučajan latinski naziv za hrast lužnjak Quercus Robur (s bur u nazivu). Robur na latinskom znači snaga, što je osobina hrasta.
Loženje hrasta badnjaka na Badnju večer drevna je tradicija koja ima svoju simboliku. Iz vatre starog života koji predstavlja hrast, rađa se novi život. Njegove etimologija i fonologija također su posebne priče. Riječ potječe od praslavenskog badƄnƄ, što znači ”buditi” (na sanskrtu budh, odakle i Buddha), što može ukazivati na buđenje sunca nakon zimskog solsticija. Stoga hrastova duboka šuplja bačva u kojoj grožđe ”budi” vino koje sazrijeva za Božić (crno vino) nema slučajan naziv – badanj. Pećina Badanj kod Stoca vjerojatno je bila obredno mjesto naših davnih predaka, možda upravo vezano za zimski solsticij. Za Božić vezano je i bdijenje, koje je također s istog izvora kao i buditi.
HRAST U HORVATSKOJ DOMOVINI
U hrvatskoj himni koja se danas zove Lijepa naša posebno su zanimljivi završni stihovi koji naglašavaju ples boja, sukob sunca protiv tame, igru hrasta i bure, života i smrti, spominjući istodobno grobove i živa srca, sunce i zimske vjetrove:
Dok mu njive sunce grije
Dok mu hrašće bura vije
Dok mu mrtve grob sakrije
Dok mu živo srce bije
Treba istaći da su članovi Ilirskog pokreta koji je iznjedrio pjesmu Horvatska domovina kroz svoje budnice na dosta mjesta evocirali praslavensku ideju koja je očito bila dobro utkana u žiće naroda. Slično kao što je iz cera kod nas nestao samoglasnik pa smo dobili cr kao korijen crvene i crne, tako je i kod Horvata nestalo o, pa danas imamo Hrvate, koje istočni i zapadni Slaveni i danas nazivaju izvornim imenom – Horvati. Ovo hor izuzetno je važno u kontekstu božanstva sunca – Horsa, koji se štovao u izvornom panteonu u Kijevskoj Rusi prije primanja kršćanstva. Ime Horsa očuvano je kroz arhaični naziv pijetla pretežito kod Bošnjaka – Horoz.
Horvatska Domovina objavljena u listu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka 1835., kao potvrda težnji Ilirskog pokreta za povratkom drevnim korijenima i identitetu
VELES U CEROVOM HRASTU
No vratimo se h(o)rastu. Jezikoslovci i povjesničari kažu da su nazivi za oba ova hrasta uzeti iz latinskog jezika. Tako je, kažu, izraz cer dobio naziv po latinskom Quercus Cerris (hrast cer). Međutim ako tražimo nazive za crvenu i crnu boju, na latinskom dobijemo red i nigrum, što fonološki odudara od biti atributa cera – c(e)rveno i c(e)rno.
Ako zamijenimo tezu o doseljenju Slavena na Jadran s tezom o raseljenju Slavena s Jadrana, onda fonetske datosti imaju svoju logičku zanimljivost. Hrast cer u sjevernim i istočnim slavenskim predjelima nije autohtona vrsta, konkrernije, istočno i sjeverno od Karpata, dok kod nas jest i čuva taj drevni, mitski supstrat.
Veles se često povezuje i s medvjedom, a medvjedi su se gnijezdili u šupljim cerovima. Osim toga kroz te iste šupljine provlačile su se nerotkinje ako bi željele začeti. Kao sjenovito drvo privlačilo je i vile, no privlačilo je i gromove, što je i logično u kontekstu obračuna Perun-Veles, jer Perun je taj koji gađa gromovima, a Veles je u ceru.
U nekim dijelovima Hrvatske vjeruje se da cer raste tamo gdje se duše spajaju, što je aluzija na ulogu cera kao graničara svjetova.
Dolaskom kršćanstva paganska svetišta i gajevi pretvarani su u crkve. Mnoge su se crkve i pravile na mjestu svetih hrastova, stoga nije ni slučajan naziv za crkvu kojoj je u korijeni riječi upravo – cer. Tako se crkva kaže cerkov na ruskom, cerkva na ukrajinskom, cirkev na češkom, cerkiew na poljskom i sl. Kod južnih Slavena, izuzev Slovenaca, glas e je nestao iz crkve, no nije iz naziva mjesta. Tako imamo toponime Cerovo, Cerovica, Cer, Cerovac, Cerje, Cerovnik, Cerova, Cerić, Cerje, Cerovača i sl.
Medvjed Veles u cerovom hrastu
HRAST KAO CRVEN I KAO KRASAN
KRIJESTA PIJETLA U LISTU HRASTA
Zanimljiva je sličnost lista hrasta s krijestom pijetla, koji je opet Perunova i Horsova totemska životinja. Krijesta je crvena a na ruskom (i praslavenskom) jeziku crvena boja se kaže krasna, otud i izraz za lijepo – krasno. Palatali k i h u slavenskim jezicima često vrše zamjene (primjerice bog se na češkom kaže boh). Slijedom toga termin krasno se može reći i hrasno, što je opet vezano za hrast. Mnoštvo je toponima koji svjedoče tome u korist, a u našoj blizini poznato je Gospino svetište Hrasno, koje je nastalo na ilirskoj (vjerojatno obrednoj) gradini.
Zanimljiv je naziv grada Krasnodara koji se nalazio na prostoru nekadađnje Crvene Rusije. Krasnodar znači krasni dar, no treba reći da na ruskom krasny znači i crven. Dar može imati veze s drevnim europskim imenom za drvo – dor. Možemo ga nazvati i mjesto crvenog drveta (hrasta?)
list crvenog hrasta cera kad se raspolovi sličan je crvenoj kruni pijetla – krijesti
CRVENO-RUSA BOJA I TOPONIMI
Kod istočnih i zapadnih Slavena hrast se pretežno kaže dub, dok su se kod nas ustalila oba izraza. Unutar samog imena hrast također imamo crvenu boju jer je ras jedan od oblika rus, što znači crveno, a to se vidi po narodu Rasena, Raša, koji su osnov imena za Ruse, koji sami sebe izgovaraju kao Rasi. Mnoštvo toponima u južnoslavenskim krajevima ima korijen ras, res, ris, ros, rus.
Primjeri:
ras: Rašeljke, Raselice, Rasovo, Rasine, Ras
res: Resnik, Resanovci, Resava, Resko, Restovo
ris: Risovac, Risnjak, Risano, Ristovac, Risanci
ros: Rosulje, Rosomač, Rosoman, Rosko polje, Rosica
rus: Rusan, Rusovo, Rusaj, Rusanda, Rusija
Ako ubacimo Salinasa Pricea i teoriju o raseljenju Trojanaca, vidimo i u glagolu raseliti korijen naroda Rasa ili Rusa, na stranu različite povijesne epohe koje su definirale narode na određenim prostorima, jer ovdje gledamo naš jezik kao metajezik koji ima smisla u svim onim homonimima, za koje nadziremo kvantnu sinonimiju – zajednički izvor.
Sam prefiks ras (raz) posebno je zanimljiv u kontekstu praslavenskog jezika jer on doslovno i nosi semantičku bit raseljavanja, uključujući vrlo uzak spektar značenja koje pridodaje riječima na koje se kači. Odnosi se ili na neko razdvajanje ili pak na pojačavanje intenziteta. Nastao je metatezom likvida od praslavenskog ors (u kojem gubljenjem h naziremo hors) u istom značenju. Tako imamo glagole rastaviti, rasparčati, rasuti, rasprostrijeti, raspršiti, raspaliti, raspričati se i sl. Neki stariji oblici istog prefiksa imaju oblik ros (roz – rozbiti), što se savršeno uklapa u našu priču. Ruža (u značenju crvena) nosi blagoslov i prokletstvo istodobno, posjeduje trn i prekrasni cvijet. Ona je lijepa i sinonim je za ljepotu i strast, ali i raskol i krv. Tako za osobu koja nije lijepa – kažemo da je ružna, a to nije slučajno. Rušiti i ružiti primjeri su destruktivnih konotacija, jer crvena boja s jedne strane nosi promjenu i revoluciju, a s druge uništenje i smrt.
Rusalka s rusom kosom, ružama i jutarnjom rosom
HRAST, KRAS, KRIJESTA, KRIJESNICA I RAST
Jednačenje palatala h i k dovodi u vezu hrast i kras (odakle i ukras), jednačenje lista hrasta i crvene krijeste pijetla horoza (Horsa?) dovodi u vezu izraze hrast, kras, krijestu i krijes – svetu vatru. Za hrast se, zbog izbacivanja h na početku riječi u našim ikavskim krajevima (tipa horoz-oroz, Hrvat-Rvat i sl.), može koristiti i izraz rast, što opet daje dimenziju drveta života kojem je temelj rast.
Dakle, za Božić se pali badnjak koji je hrast, vatra se naziva krijes, krijes podsjeća na plamenu krunu pijetla koja se naziva krijesta, životinje koje svijetle u noći nazivaju se krijesnice, crvena boja je krasna boja, za Božić se slavi rođenje Krista, za Božić se u vedskom razdoblju slavilo i rođenje Krišne, hrast je crven, daje lug i daje luč (svjetlost) i hrast je krasan, pravoslavci Krista zovu Hrist, tlo u kojem raste hrast je kras, kraš ili krš, cer je c(e)rven i c(e)rn, lužnjak je luč i lužnjak je lug.
Kroz ovu igru riječi vidimo da su kod slavenskih jezika homonimi zapravo kvantni sinonimi. Napomenimo i da su čuvene ilirske ratničke kacige imale krijestu kao simbol vatre i sunca.
ilirska kaciga s Pelješca
CER ILI ČER
Analizirajući toponime, hidronime i ostale nazive, možemo primijetiti da se izraz cer u značenju sjaja, crvenila ili crnila nije zadržao kod istočnih i zapadnih Slavena. Kod njih ga nalazimo pretežno u značenju crkve (cerkve) te nekih osobnih imena koja su u korijenu naziva mjesta i sl. Za razliku od njih, južni Slaveni štokavci u izvornom su značenju naziva mjesta zadržali i oblik čer i oblik cer, iako se ta mjesta nalaze izvan područja slovenskog jezika, te čakavskog i kajkavskog narječja hrvatskog jezika.
U općini Čitluk, u srcu štokavštine, primjerice mjesto je Čerin, blizu Širokog Brijega jest Čerigaj, blizu kojega je jedna impozantna ilirska gradina o kojoj opsežno piše geolog dr.sc. Goran Glamuzina:
https://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2015/12/najnoviji-uvidmegalitska-gradina-u.html
Za sam naziv Čerigaj službeno se kaže da je vezan za kult rimske Cerere, no ako znamo da su starim Slavenima gajevi bili sveta mjesta, a cer sveto drvo, spona ”Čer” i ”gaj” itekako ima smisla. U Makedoniji imamo planinski vrh Černo Vrvče (Crni vrh), u Crnoj Gori brdo kod Nikšića zove se Črni kamen. U Srbiji također imamo Črni vrh, dok selo u Vojvodini nosi naziv Čerević.
Znamo da se nazivi mjesta, pogotovo ruralnih, kroz povijest teško mijenjaju. Gradovi su, zbog utjecaja raznih politika i osvajača, podložniji promjeni. Zato postoji mogućnost da su imena tih mjesta preživjela stoljeća, možda i tisućljeća, što čini mogućom teoriju da su Slaveni potomci Ilira. Ako su oni odselivši zadržali čer, moguće da je taj pravslavenski izraz za crno i crveno zadržao u nazivlju nekajkavskih i nečakavskih južnoslavenskih krajeva.
U našem kraju, i općenito u Hercegovini, izraz čerin upotrebljavao se za mjesto u sušnicama, što ima logike, jer u sušnicama gori červena vatra, koja stvara černu garež i oslobađa bijeli dim, koji daje esenciju mrtvom mesu.
Spektakularna ilirska gradina kod Širokog Brijega nalazi se između mjesta Mokro i Čerigaja. U blizini se nalazi i selo Rasno, tako da upotpunjuje arhetipsku sliku naše analize. Foto: Goran Glamuzina
Drugi dio ovdje:
