DRUGI DIO: U ZEMLJI KRŠA
CRVENA KRAS KRŠA
U prvom dijelu ove priče rekli smo da kras znači lijepo, ali i crveno, no on znači i krš (termin za kamenito tlo koje je posebno istaknuto u Hercegovini). Kras tako u geološkom smislu u sebi nosi dualističku prirodu jer istodobno označava ljepotu i pustoš. Za ljude od kamena, koji su snažni i zdravi, kaže se da su kršni.
Regija Kras u Sloveniji, mjesto Krasno kod Ozlja u Hrvatskoj, Krasić kraj Zagreba, Krško u Sloveniji, planinski vrh Krasna u Crnoj Gori primjeri su ”krasnih” toponima, ovisno jesu li krš, ljepota ili crvenica zemlja bili motiv nastanka imena.
svetište Krasno u Lici višestoljetno je Gospino svetište i primjer je sakralnog kontinuiteta toponima sličnog nazivlja
CRV I TREŠNJA (ČERv i ČERešnja)
Zanimljiv nam je i taj praslavenski izraz za crva – cƄrv (cerv). Rekli bismo on mora biti crvene boje, no većina crva jest smeđa ili žuta. Crv ima mitski aspekt jer je vrlo značajan u ulozi Velesovog pomoćnika. Zato i ova prastara fonetska veza s cerom i crvenom (crnom) bojom nije slučajna. Crv je s jedne strane Velesov asistent u uništavanju života, dok je s druge strane i ”pripremač” zemlje za novi život. Na latinskom crv se kaže vermis i vidimo da ne ulazi u priču o kvantnoj sinonimiji. Drevni metajezik nisu samo puki izrazi, već preslici dublje, simboličke stvarnosti.
Iako se u slavenskoj mitologiji crvi često i ne spominju, tragovi mitoloških priča mogu se naći u narodnim pričama i vjerovanjima. Tako se vjerovalo da se crvi rađaju iz tijela mrtvih, vjerovalo se i da vještice koriste crve za spravljanje uroka. U grčkoj mitologiji orlov napad na okovanog Prometeja, gdje mu je kljucao jetru kojom su se hranili crvi, može se na neki način i usporediti s Perunovim uravnavanjem Velesa, budući da je orao Perunova totemska ptica. Kako bi se svaki put nakon napada Prometeju obnavljala jetra, u tome se može vidjeti uloga crva u obnovi vegetacije koja je atribut Velesa. Veles je upravo taj koji je ljude naučio zemljoradnji i na neki način, prometejski, ukrao vatru bogovima i dao je čovjeku.
Trag crva u kontekstu drveta života, što je za stare Slavene hrast, za usporedbu da smo na dobrom putu, nalazimo u nordijskoj mitologiji, gdje zmaj Nidhogg živi ispod korijena stabla života i uz pomoć crvi nadgriza korijenje, uništavajući tako i život sam.
crv iz korijena nordijskog Drveta života, Nidhogg, ima obično negativnu konotaciju. U današnje vrijeme postao je inspiracija nastanka istoimenih crtanih likova i video-igrica
Čerešnja je u mnogim slavenskim jezicima naziv za trešnju. Tako govore Poljaci, Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci. Čak se i jedan od starih slavenskih mjeseci naziva čerešnjar. Jasno se vidi ta spona naziva trešnje (čerešnje) s crvenom (červenom) bojom. Osim mjeseca čerešnjara, tu je i mjesec červanj koji odgovara današnjem lipnju, kada se crvi (červi) uvlače u plod zrele crvene trešnje (čerešnje), pripremajući je ponovno za crnu zemlju.
Zanimljivo je da se službeno navodi da izraz za trešnju dolazi od latinskog ceresus (tu je i boginja poljoprivrede Cerera), no ni u jednom jeziku trešnja (čerešnja) u sebi ne sadrži crvenu boju. U engleskom jeziku za trešnju imamo primjerice naziv cherry, no ”cherry” ne znači – crveno.
Također trešnja je u svom cvijetu bijela (spoj nebeske kiše i zemaljske plodnosti), a u plodu -crvena (spoj sunca i korijena), što odgovara našoj potrazi za bijelim i crvenim bojama.
I sam naziv ”trešnja” zanimljiv je u kontekstu igre Perun – Veles jer je povezana s glagolom tresti. Njena savitljivost može predstavljati vibraciju i treskanje, a Perun je taj koji trese zemlju. Toponimi kao Treskavica, Tresteno, Tresibaba, Treska i sl. obično i sadrže neke od obrazaca slavenske mitske borbe o kojoj opsežno piše Radoslav Katičić.
Iako nije eksplicitno naglašena u slavenskoj mitologiji, kroz narodne predaje možemo nazrijeti nit koja trešnju, osim bojom i imenom, veže i smislom za našu priču. Tako je u narodnim predajama južnih Slavena drveće koje se lako ljulja, poput trešnje i vrbe, predstavljalo komunikaciju s onostranim. U ukrajinskom folkloru djevojke su vijencima od trešnjinog cvijeća naglašavale svoju nevinost, čistoću i bjelinu. U srpskoj tradiciji vjerovalo se da sječa trešnje donosi prokletstvo i smrt, u Hrvatskom Zagorju vjerovalo se da u krošnji trešnje žive duhovi umrlih dječaka. Postoji i božićna legenda o trešnji kada je sveti Nikola učinio da suha trešnja procvjeta usred zime kako bi dokazao nevinost osuđene djevojke. U Bosni su lišće trešnje koristili ispod jastuka kako bi tjerali noćne more.
Vasily Tropinin, Djevojka iz Podolije. Djevojka na slici predstavljena je u jednom od najvećih simbola ukrajinskog folklora, a to je narodna nošnja zvana Vyshyvanka. Vyshnya je ukrajinski naziv za trešnju. Vezovi nošnje obiluju simbolizmom slavenske mitologije, a osnovne boje nošnje su crna (ili plava), bijela i crvena.
Tijekom tjedna Rusalki (početak svibnja kad su trešnje u zanosu, korelat kršćanskim Duhovima) ove vile bi se sakupljale ispod trešanja, gdje su plesale. Spomenuli smo rus kao osnov crvene boje, no kod Rusalki imamo slobodne, nevezane – ruse kose kao osnov, te rosu kao njihov jutarnji dar. Što se tiče trešnje, naša autohtona vrsta, hrušt – primjer je kako se rus, crvena boja, ubacila i u naziv vrste trešnje, kao i u naziv hrasta, kako smo naveli ranije. Od ruse imamo i cvijet ružu i ruž za usne – sve vozi na crveno, ures i krasno. Vidimo i sličnost između riječi hrušt i hrast, koja možda nije slučajna s obzirom na navedeno.
Kukac hrušt (Melolontha melolontha) primjer je antipoda trešnji hrušt. On je taj koji se hrani truleži, uništava bjelogorična stabla, i logično – crne je boje. Dakle, kukac hrušt je C(E)RN, a trešnja hrušt je C(E)RVENA.
BIJELE I CRVENE HRVATSKE I RUSIJE
Službena povijest govori da su Hrvati i ostali južni Slaveni na Jadran doselili s prostora današnjih Karpata (gdje su danas dijelovi Poljske, Ukrajine i Rumunjske) koji se zvao Bijela Hrvatska. No ovdje ćemo razjasniti što znači termin ”bijela”, a što ”crvena” u kontekstu zemalja ili teritorija. Termin ”bijelo” obično se odnosilo na sjeverne strane, dok se termin ”crveno” ili ”crno” odnosilo na južne strane. Simbolika je jasna: bijela boja označava zimu, snijeg, mir, čistoću, sjever, Peruna, dok je crvena – plodnost, rat, jug, Velesa. Zato nije slučajno da ljudi s juga imaju temperamentan karakter koji se naziva južnjačkim mentalitetom, dok su ljudi sjevera smireniji, ali i hladniji.
Bijela Rusija (Belarus) je područje koje danas odgovara Bjelorusiji i djelovima sjeverozapadne Rusije.
Crvena Rusija (Chervona Rus) je područje koje obuhvaća Galiciju i Volinju u Ukrajini, te jugoistočnu Poljsku.
Karta iz 16. stoljeća na primjeru Rusije pokazuje kako se termin crno – чёрный (ili crveno) odnosi na južne krajeve, a termin bijelo – Белый – na sjeverne. и
Krajevi oko Crvene Rusije nazivali su se Bijela Hrvatska i smatra se da su iz te regije Hrvati došli na Jadran, kamo je na području Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore kasnije postojala Crvena Hrvatska. No malo je nelogično da nazivi budu bijela (sjeverna) i crvena (južna) ako te dvije Hrvatske nisu supostojale u istom vremenu. Ako su pak supostojale, onda nije moglo biti govora o doseljavanju jer je par stoljeća razlike između Bijele i Crvene Hrvatske. Veza između crvenog i crnog vidi se i po tome da se dio prostora nekadašnje Crvene Hrvatske danas naziva Crna Gora.
Osim kod slavenskih naroda (Rusa i Hrvata) kroz povijest nailazimo na Crvenu i Bijelu Perziju te Crvene i Bijele Mongole.
Ruža hrvatska – djelo nepoznatog nam slikara, posuđeno iz arhive našeg prijatelja Tomislava Batine. Jako lijepa i simbolična kombinacija bijele, crvene i crne boje. Krv, ruža, šahovnica, vino, sve se miješa ovdje.
BIJELA I CRVENA (CRNA) BOJA ŠAHA
Šah kao drevna igra ima dvojaku obojanost svoje table – šahovnice. Polja su ili bijelo-crna ili bijelo-crvena, kakva je boja i hrvatskog grba. Osim što je strateška i logička igra, šah ima i svoju metafizičku dimenziju kroz borbu svjetla i mraka. Tajna društva izuzetno cijene šah jer igra se uvijek može postaviti na način svjetla i sjene, makar bila i opsjena. Zato je i pod u masonskim hramovima često u obliku šahovskih polja. U Vučedolu je nedavno pronađena šahovnica čija se starost procjenjuje na na 5000 godina, no nitko je od stručnjaka ne povezuje s Hrvatima jer Hrvati su došli tu u 7. stoljeću, kako kažu izvori rimskog cara Konstantina Porfirogeneta.
Vučedolska šahovnica – najstarija pronađena šahovnica na svijetu
BIJELO I CRNO VINO (KOJE JE CRVENO)
Povezanost spomenutih boja s Božićem i vinom također je zanimljiva. Naime crno vino jeste jedan od značajnih obilježja Božića, jer se smatra da ono svoju pravu zrelost i doživi za vrijeme Božića i tada ima najveći potencijal. Nije slučajno ni da Nijemci Božić nazivaju inačicom vinskog imena – Weihnachten. U našem zavičaju je običaj da se na Božić vinom umočenim u kruh ugase svijeće nakon izgovorene molitve. U tom običaju kruh i vino predstavljaju tijelo i krv Isusa Krista.
Crno božićno vino zapravo ima više crvenu boju, boju krvi, no i ovdje vidimo komplementarnost naših boja, kao da su dvije strane iste medalje. Izgaranjem kruha i vina u svijeći ostaje crna boja na kruhu, ali dim koji se oslobodi je – bijel. Crvena vatra i krv su ti koji čiste i iza kojih ostaje crno – garež i rasad, te bijelo – duša koja nastavlja život.
Crno vino kao idealan spoj crne i crvene boje neizostavan je dio tradicionalnog hercegovačkog božićnog ambijenta
POGANI, BALIJE I VLASI
Kako ružno zvuče ova imena ako ih promatramo u kontekstu današnjice. No…
Da bi razjasnili termin ”Balija” i stavili ga u kontekst Vlaha, najprije se moramo odmaći od novovremenog pejorativnog konteksta u kojem pripadnici drugih vjera na Balkanu nazivaju pripadnike muslimanske vjere, a preko toga i Bošnjake kao narod. A i odmaći ćemo se od službenih verzija, prepustiti se samoj logici jezika i semantici kvantnog polja riječi, uzevši mogućom legendu o odseljavanju, koju i Salinas Price smatra relevantnom u kontekstu raseljenja Trojanaca.
Zato idemo stepenicu ranije kroz vrijeme i zaobilazimo narod koji se zvao Vlasima, a koji je živio na prostoru današnje Rumunjske i južne Srbije. Za ovu priču važniji je pogrdan način kojima su ljudi bliže moru, ljude koji su dalje od mora, nazivali Vlasima. To je bio sinonim za seljaka, priglupog čovjeka, koji nije dovoljno ”civiliziran”. Na isti način muslimani su svoje stanovništvo koje je živjelo u zabačenim, planinskim, ruralnim i stočarskim predjelima nazivali Balijama.
Rumunjski Vlasi plešu u tradicionalnoj nošnji. Vuna na muškim kapama sugerira ostatke kulta Velesa, boga stočarstva
Sad idemo još stepenicu ranije i bacamo se na etimologiju. Razlučit ćemo termin Vlah jer to ime u sebi sadrži slavensko božanstvo Velesa (Volosa, Volha), iz čijeg imena nadziremo vola i vuka (volka) kao njegove totemske životinje u dihotomiji divljine i zemljoradnje. To i jesu aspekti Velesa – vuk predstavlja šumu i divljinu, vol – oranje zemlje. Iz varijacija Velesovog imena imamo i les, las, kao nazive za šumu i zemlju, i leš kao tijelo koje se raspada u zemlji.
I službena teorija kaže da riječ Vlah potječe iz germanskog Walhaz, kojim su Germani označavali Kelte i druge negermanske narode, a walhaz ima veliku sličnost s Veles. U prilog tome ide i naziv države Vels, koju su osnovali Kelti, a čiji je glavni znak zmaj, Velesov totem. Kelti i Iliri dijelili su isti prostor.
Ako znamo da je dio godine (početak jeseni prirodnog kalendara) posvećen Perunu počinjao Perundanom (kojem je ekvivalent sv. Ilija, a on se kod pravoslavaca slavi početkom kolovoza, kad je i Perundan), za pretpostaviti je i da je suprotni dio godine, koji je počinjao početkom veljače (početak proljeća prirodnog kalendara), bio posvećen Velesu. O tome svjedoči i mjesec naziva veljača, te blagdan sv. Blaža, koji se slavi početkom veljače. Pučko ime za svetog Blaža, zaštitnika grada dubova – Dubrovnika, je Vlaho. Dubrava i jest mitsko mjesto okršaja Peruna i Velesa.
Dubrovčani u svojim tradicionalnim nošnjama (s dodatkom modnog detalja za prekrivanje lica koji je bio popularan 2021. godine.) u mimohodu povodom proslave svetog Vlaha. Proslava sv. Vlaha (3.veljače), dan nakon starog Velesovog blagdana početka VELjače i proljeća starog kalendara, sugerira drevnu povezanost Dubrovnika s dubom, dubravom, mjestom okršaja Peruna i Velesa.
Dolaskom kršćanstva, budimo slobodni pa recimo onog institucionalnog, rimskog (jer mnoge legende govore da je Kristov nauk na Jadran došao puno prije), ljudi koji su ostali vjerni paganskoj vjeri vjerojatno su zbog toga nazivani Vlasima (identifikacija s Velesom), jer Vlasi su širok pojam i osim imena za narod označavali su romanizirane narode na Balkanu, ali i stočare. Veles je bog stoke, a ona je davala čuveni vlaški planinski sir. Velebit i Velež primjeri su planina pogodnih za stočarstvo, a njihova imena sadrže Velesovo ime.
mitska planina Velež osim imena koje je slično Velesu, i svojim vrhovima sugerira na slavensku trijadu Perun-Mokoš-Veles. Naime dva najveća vrha Velesa, Botin i Jaram, između kojih je izvor naziva Bara, evociraju borbu Peruna i Velesa za naklonost Majke Vlažne Zemlje – Mokre Mokoši. Prema Vitomiru Belaju slavenski trokuti sastoje se od većeg vrha, koji pripada Perunu, manjeg vrha koji pripada Velesu, i točki uz izvor koji je u nizini, i pripada Mokoši. Ovdje imamo upravo to i ne samo to. Imena također govore dosta toga. Botin (veći vrh) jedna je od izvedenica naziva bat (udarac), odnosno batine kojom Perun šiba svog protivnika, kojeg nakon pobjede ujarmi u jaram (naziv manjeg vrha). Jaram se i stavlja volu koji je Velesova totemska životinja. Naziv Bara ima moguću sličnost s riječi bor kao inačicom slavenske riječi bog, ali i s borbom koja se tu odvija, pa i s burom koja odatle puše (bara/bura/bor/borba). Vidimo kako se na Veležu odvija mitska borba i razdvajanje svjetova. Kotlina gdje je Bara granica je Perunovog i Velesovog svijeta, ali i Federacije BiH i Republike Srpske.
Bara bara situacija u vječnom buretu baruta
Za pretpostaviti je da su dolaskom Osmanlija, pripadnici drevnog svjetonazora namijerno prelazili na islam, samo da izbjegnu rimski oblik kristijanizacije. Poznato je da je u Bosni bio vrlo jak gnostički pokret koji je uzimao u obzir prirodne principe univerzuma, koji su slični rodnoj vjeri Slavena. Međutim prelazak na islam kod mnogih je bio samo kamuflaža. Oni su i dalje štovali svoja stara božanstva. Stoga su od strane Carigrada bili proglašavani Balijama. Kako je Turcima paganizam bio poznat samo iz konteksta njihovog susjedstva, za pretpostaviti je da su kao light motiv ovog pejorativnog imena uzeli feničkog boga sunca Bala, koji je u korijenu Balije, a koji svoj ekvivalent ima u slavenskom Bjelobogu. I sam Balkan nazvan je po feničkoj varijaciji Bjeloboga, dok kod Vlaha imamo crvenog Velesa, jer se crvena boja povezuje sa zemljom, krvlju i životnom snagom, Velesovim atributima. Naravno, na islam se prelazilo i radi društvenih i statusnih privilegija koje su muslimani, kao osnovna religija osmanskog carstva, imali u odnosu na druge vjere, slično kao u koroni, kad su se ljudi cijepili da bi lakše putovali.
Aliđunski vašar u Visokom. Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju dugu tradiciju slavljenja Aliđuna koji je varijanta svetog Ilije, koji je opet varijanta Perundana. Održavanje starih paganskih običaja kod Bošnjaka koji su prelazili na islam, zacijelo je bio povod da ih carigradske vlasti nazovu Balijama.
Vidimo kako se slavenska mitologija i naša kvantna analiza boja krije i ispod površine pejorativnih naziva za određene skupine ljudi. Na sličan način vjerojatno je jednačenjem po zvučnosti nastao termin pogan, i to od bogan, a to je atribut onoga koji slavi boga, odnosno bogove, što je praslavenski korijen. Te bogove, naravno, trebamo odvojiti od Boga velikim slovom jer su u nedostatku adekvatnijeg izraza Stvoritelja nazvali slavenskim paganskim nazivom – bog. Možemo pretpostaviti da su u vremenima rimske kristijanizacije ljude koji bi ostajali u staroj vjeri i običajima i nazivali po njihovom nazivu za boga – bogani/pogani. I sam izraz Bošnjak ili Bošnjanin vjerojatno potječe iz inačica boga, a na terenu tome u prilog idu nazivi kao Bosko, Ubosko, Uboško, Božjak, Buško blato, Božići, Bužim, Bosin. Bog i Bosna se isprepliću na mistične načine u zemlji koja je božanstvena, ali istodobno i bosa i uboga, a i ilirska riječ bosona predstavlja vodu koja teče, utisnuta u kolektivno nesvjesno koje je nagnalo pjesnika da sroči pjesmu Bosa Mara Bosnu pregazila.
Dakle pogane dijelimo na Balije (bijele) i Vlahe/Velesovce (crvene, kakva je i boja Veležovog dresa 😉). I opet – bijelo, i crveno…
Bijeli labudovi na Ilidži (Aliđunu?), na vrelu Bosne, vode i zemlje koja teče. Oni su posebna priča u slavenskom folkloru. Glasnici su koji na izvorima otvaraju portale u druge dimenzije, u Irij. Bijeli labud predstavlja svjetlost, crni tajnu i podzemlje, a zajednički im je crven kljun. U ukrajinskim legendama rusalke (duhovi utopljenica) pretvarale bi se u labudove.
ZAKLJUČNO
U ovom članku iz dva dijela pokušali smo jednim poetskim i apstraktnim pristupom dati neke natuknice u objašnjenju slaganja riječi, pojmova koje imenuju riječi i semantičkog polja značenja koje smo nazvali kvantnom sinonimijom.
Temelj su boje podzemlja – crna, zemlje – crvena, i neba – bijela. Ako u jednadžbu uvrstimo slavensku mitologiju, reklo bi se da se radi o boju (još jedan kvantni sinonim riječi boja) neba (Peruna) i podzemlja (Velesa) koje se odvija na zemlji (Mokoši). To je taj drevni kozmički ljubavni trokut. Sa solarnog aspekta zimski i ljetni solsticij su odrazi tog boja i tih boja. U najdužem danu događa se preobrazba bijelog dana u crnu noć (ljetni solsticij), u najdužoj noći (zimski solsticij) događa se preobrazba crne noći u bijeli dan. U slavenskim jezicima nailazimo na riječi koje ne imenuju samo boje, već sve ono što se događa u prirodi, u ideji, i u sintezi prirode i ideje – samom životu.
Crno vino (spoj crvene i crne boje) dozrijeva za Božić i u tradiciji glavno je piće božićnog nazdravljanja. Ono tako u smrti loze oživljava njenu esenciju postavši pićem bogova. Krist koji se rađa na Božić vino pretvara u vlastitu krv koja je fonetski povezana s vinom jer teče kroz vene. Sredinom ljeta, na ljetni solsticij, događa se rađanje grožđa, ploda vinove loze, koje će kroz svoju smrt u jeseni oživjeti na Božić kao zrelo vino. Dakle ljeto – zrelost grožđa u obliku ploda, zima – zrelost vina. Zato su bor – kao simbol božićnog drveta, i badnjak – kao simbol rađanja Svjetla, sadržani u vinskim posudama – buretu i badnju.
Ruža, koja svoje prvo cvjetanje doživljava u vrijeme ljetnog solsticija, u legendama i predajama doživljava svoje čudesno cvjetanje upravo za Božić. To cvjetanje vezano je za različita čuda i nadnaravne pojave, pogotovo ako je riječ o nekoj tragičnoj smrti ili žrtvi, kada ruža čudesno procvjeta usred zime. Snijeg i ruže čest su motiv narodnih priča.
Hrastovi su starim Slavenima osnov životne metafizike. U dvije temeljne vrste hrasta naziremo dualizam Peruna i Velesa, odnosno bijelog i crvenog (crnog) hrasta. Taj se potonji naziva cer i osnov je za crvenu i crnu boju, što ima smisla jer s jedne strane povlači u smrt, u crnu zemlju, s druge strane omogućuje nov život crvene zemlje koja teži k bijelim visinama, a sve je to sadržano u ulozi crva, koji se ne zove tako slučajno, jer razgrađuje trulež iz kojeg opet novi život RASte. Ljetni solsticij vrijeme je vrhunca sezone rasta hrasta i fotosinteza (stvaranje zraka života) je tad najjača. Zimski solsticij je vrijeme potpune smrti hrasta ali zato je upravo hrast – badnjak koji gori, simbolizirajući rađanje svjetla iz smrti.
Nadalje vidjeli smo što znače sami nazivi u slavenskim jezicima. Hrast je oblik naziva kras što je sinomim za ljepotu i crvenu boju. Trešnje, ruže, crveno vino, krv, sve je to crveno i igra ulogu u prirodnim ciklusima. Rusalke, rosa, rusa kosa, rasa, rast, Hrast, kras, ukras, krš, krijesta, krijesnica, krijes, sve je vatreno, crveno, simbolično. Pijetao (horoz) čija je krijesta (plamen) preslika lista cera (crvenog hrasta) najavljuje sunce (Horsa/Horusa), koje je korijen imena naroda H(o)rvata.
Zatim uočili smo kako se staroslavensko cerƄ (čerƄ) reflektiralo na slavenske korijene crvene i crne boje. Makedonci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci (dakle štokavci) u svom govoru i pisanju izbacili su leksem e, tako da im je ostalo samo cr. Međutim hrast je ostao cer, baš kao i imena mjesta s korijenom cer i čer. Pitanje je otkud to ako se toponim tog korijena nalazi u štokavštini? Ova činjenica može nadopuniti tezu Salinasa Pricea da su Slaveni potomci Ilira i da su odselili. Istočni i zapadni Slaveni mahom su zadržali samo oblik čer, osim za ime crkve (koja je kod njih obično cerkva), što pojačava vjerojatnost pravljenja prvih crkava nakon pokrštavanja upravo na svetim mjestima gdje su dominirali cerovi.
U zadnjem dijelu vidjeli smo kako se bijela boja inkorporirala u pogrdan izraz za pripadnike jedne vjere – Balije, pa smo tome pridonijeli i Pogane i Vlahe kako bi pokazali kako su prelaskom na monoteističke religije drevni jezični supstrati otišli u svoju suprotnost. Mogli bi kao dopunu te teze dodati i vragove jer vrag (vorog, varg) je slavenska riječ za neprijatelja nastala nakon kristijanizacije jer su Varjazi bili Vikinzi koji su povezani s nastankom Rusije. No ako uzmemo Salinasovu teoriju o raseljavanju Trojanaca i njegovo izjednačavanje Dardanaca, osnivača Troje s Vardanicima, Vardarcima, Vardijcima, pa onda i Varjazima , ovisno koje su podneblje zauzimali, i ovdje možemo nazrijeti logičku poveznicu za razumijevanje stanja u kojem smo danas, kada nas razni vanjski podražaji guraju u neracionalne sukobe, koje podhranjuje nesvijest o vlastitom identitetu. Na sličan način stvar funkcionira s terminom barbar, odnosno varvar, u značenju nasilnik, primitivac. Grci su u svom puritanstvu one koji nisu dosegli ”njihov level civilizacije” nazivali barbarima (varvarima). Mogući motiv i korijen ove riječi opet su Dardanci/Vardanci.
Ovaj članak lingvističkom analizom zaobilazi službeni narativ i objašnjenje nastanka spomenutih pojmova.
Tjera nas na otvorenost uma i skeptičnost, pogotovo zbog toga što povijest uvijek pišu pobjednici. Neke su stvari tu ali su vješto skrivene i mogu se pronaći samo u predaji, jeziku i toponimiji, kao rasute puzle koje treba spojiti.
Ovaj tekst, kao i većina naših članaka, bavi se analitikom i komparacijom, temeljenim na riječima i predajama, a manje na postulatima postojećih narativa. Stvari se nekad spajaju na čudan i mističan, intuitivan, gotovo pjesnički način. Zato zaključke neka svatko donosi za sebe.
Prvi dio ovdje:
