Naše podneblje s jedne je strane prepuno mistike, ispričanih a zaboravljenih priča, osebujne narodne predaje, dok je s druge strane bogato drevnim ostatcima različitog karaktera – od stećaka i megalitnih kamenih zidova i blokova, tumula i gomila, do kolosalnih gradina koje dominiraju istaknutim uzvišenjima i brdima, a njihovu grandioznost potvrđuju satelitske snimke i aplikacija google earth. Najzanimljivije su one gradine napravljene u formi višestrukih koncentričnih kružnica. Mnoge od njih su i arheo-astronomski markeri, napravljeni s dubljim značenjem i svrhom, s pravilnim geometrijskim rasporedom, često i u zlatnom rezu, te ostvaraju uzajamnu komunikaciju – osobito na značajne datume u godini: kao što su ekvinocij, solsticiji i sl.

Živimo u fragmentiranom svijetu razbijenog kaleidoskopa i teško nam je uočiti povezanost i matricu, to jest maticu, koja cjelinu drži na okupu. To je i razumljivo ako je dominantna teorija objašnjenja kozmologije svemira i svijeta – teorija slučajnosti, odnosno evolucije, a njoj su strani pojmovi hermetike, geometrije, proporcije i sklada koji se uočava u gradivnoj matematici postojanja. Dovoljno je samo ”baciti oko” na više strana, otvoriti um – kako bi uočili veze, u ovom slučaju između narodne predaje, mita, položaja u prostoru, te kamenih ostataka na terenu. Onda vidimo da simboli na stećcima nisu tek neki puki hijeroglifi, da su natpisi na stećcima nešto vezano isključivo za pokapanje i umiranje, a nipošto za krajnju svrhu tih matematičkih simbola kreacije, dubljeg smisla i vječnosti, tako da su natpisi na stećcoma i simboli međusobno nedodirljivi i isključivi bez obzira što su se silom prilika našli na istom mjestu.

Kad kažemo ispričane, a zaboravljene priče, mislimo na onaj dio usmeno-predajnog blaga humskog i dalmatinskog podneblja koji se gubi utonoćem u globalnu svjetsku povezanost. Sve je manje onih autonomnih i autohtonih baka i djedica kojima su njihove bake i djedice u nasljedstvo ostavile Riječ, odnosno predaju predaka. Svako selo imalo bi tako nekog umnog ”pričača”, tumača priča, nekog čija se riječ poštovala.

Osim toga postojala su i sijela dugih zimskih noći gdje bi se u dokolici i ”ubijanju vremena” uz dobru kapljicu pričale svakojake priče, a tu bi se dosta toga dodavalo i oduzimalo od ”originala”, no uvijek je ona esencija bivala očuvana. Brz protok informacija učinio je to da se onome, tko zaista hoće povezati i vidjeti, sve te priče isprepletu u jedinstven kolaž. Priče različitih ljudi iz različitih krajeva, neovisno jedne od drugih, tvore sadržajno jedinstvo, toliko su slične da se postavi logično pitanje koliko je to tek narodna izmišljotina, a koliko tu ima istine.

Jedan od rijetkih istraživača koji je povezao teren, lokaciju, simbolizam i arheologiju s narodnom predajom i mitom svakako jest Mate Puljak. Kao Dalmatinac i deklarirani Delmat cijeli svoj život, uključujući i rano djetinstvo, posvetio je potrazi i spoznaji, u djetinjstvu prateći na terenu danas pokojnog arheologa Marijana Lozu, te družeći se s legendarnim svećenikom, živućom enciklopedijom – također danas pokojnim – don Antom Škobaljem.

Oni su ga usmjerili u potragu ka izvoru, ka zovu predaka. U međuvremenu uspio je obaviti diktafonske razgovore s mnogim ”pričačima”, navodeći često u originalu njihove iskaze, kako bi se sačuvala izvornost i autentičnost. Koristeći spoznajne sposobnosti i znanja iz različitih životnih područja, Mate Puljak je ponudio brojne intrigantne i logičke interpretacije misterije ogromnog područja imotske krajine, dalmatinske unutrašnjosti, od Trilja i Sinja pa sve do Vrgorca, s posebnim naglaskom na njegov rodni kraj oko Dobrinča. Vrlo često nalaz na terenu potvrđivao bi mu narodnu priču. Osobno je, vođen intuicijom, znanjem, predanošću i predajom, pronašao mnoge krucijalne arheološke artefakte koji stavljaju pod upitnik neke općeprihvaćene teorije.

Njegov iskaz je jasan, britak, zabavan, analogan, deduktivan i progresivan. Primamljuje spajanjem poetike i realnosti, znanosti i ruba znanosti, svijeta duhova i svijeta živih, štivo koje se u jednom trenutku čita kao roman u žanru trilera, fantastike i misterije, a u drugom kao sustavan znanstveni rad sa suptilnom logikom koja se teško može osporiti.

Što se tiče našeg zavičaja, Puljak je napravio zanimljiv osvrt na drevnu Gabelu i općenito čapljinsko područje u članku ”Zora u šafran plaštu”, gdje se referira na Salinasa Pricea, ali i donosi mnoštvo vlastitih zaključaka i intepretacija simbolike Gabele u kontekstu zviježđa. Tu je i osvrt o Daorsonu u kontekstu Kadma, Harmonije i zmije pod nazivom ”Daorson – na oltaru domovine”.

Kao udruga kojoj je cilj spoznaja naše prošlosti i promocija, svakako toplo preporučamo njegov rad kojeg možete pratiti na njegovom blogu unutar fondacije Bosanska piramida sunca, gdje se osim njega nalaze još mnoga značajna ima s područja koje se danas popularno naziva alternativa, kao što su Igor Šipić, Semir Osmanagić, Goran Majetić, Goran Marjanović, Drago Plečko i drugi.