U Crnićima na lokalitetu Crnići kula nalazi se katoličko Đurića groblje. Pored groblja je i muslimansko groblje zvano harem Starine.
Kad pitate starije ljude koliko je staro groblje, reći će vam da je ono još tu od Adama i Eve. Stvarnost nam često pokaže da u narodnim predajama ima dosta stvari koje koegzistiraju sa stanjem na samom terenu više nego oficijelne stvari i izvori. U groblju se naziru i dijelovi tzv. humki, obrednog pokapanja pod kamen, kakvo se u nekim krajevima baštinilo sve do prije nekih stotinjak godina. Tradicija se preko Ilira vuče sve do predantičkog perioda.
Izdvojili smo ove četiri slike kako bi dali mali osvrt na nešto što je u svojoj biti sasvim logično i normalno, no današnjem čovjeku, koji je različitim indoktrinama izgubio povezivačke konce, ovo izgleda čudno, barem onima koji još uvijek posjeduju čuđenje. Javlja se nešto što se zove rezigniranost, ignoriranje svega racionalnog zbog straha za egzistenciju, opća tupost i jedina želja da se bude nešto što nismo, da stavimo masku i pretvaramo se u glumi, u predstavi koju su drugi napisali za nas i koja je toliko nebitna, jer svi na kraju odlazimo na ovo mjesto – groblje. Krešimir Mišak dao je dobar opis takve pojave u suvremenom svijetu. On je to nazvao duhovna lijenost. No druga je to tema.
Dakle, ovaj tekst je za one koji se još čude, konkretno simbolici na grobovima. Neki dobri ljudi su u skorije vrijeme očistili groblje i tako su mnogi grobovi zajedno sa svojim simbolima isplivali na površinu. Izdvojili smo četiri groba upravo zbog toga što je na prvu loptu križ kršćanski znak, polumjesec muslimanski, Davidova zvijezda židovski, a križ s 4 polumjeseca – srpski. Groblje je katoličko i to bi kao trebalo biti čudno.
Većina ljudi pripadnici su određenih religija i uopće ne postavljaju pitanje o simbolima, prihvaćajući određeni simbol kao obilježje isključivo svoje religije, a onaj drugi – kao obilježje isključivo druge religije. Prije pisma simbol je bio univerzalno sredstvo komunikacije. Predstavljao je sakralne, matematičke i kreacionističke principe univerzuma. Pomoću simbola povezivani su ljudi i krajevi, vrijeme i svjetovi. Drevni simboli razasuti su po cijelom svijetu i većinom su identični.
Za stare narode oni su bili preslike poretka stvari. Drevno europsko runsko pismo bilo je više od pisma. Svako od slova predstavljalo je grančicu drveta života, a drvo života egzistira u svakom živom drvetu, npr. u svetom hrastu – na materijalnoj razini, ali i u čovjeku kao hramu duha, svijesti i svijeta, kao i u čistoj spekulativnoj predodžbi ideje, tj. pojma.
Sva daljnja pisma koja su koristili naši preci (glagoljica, latinica i tzv. ćirilica) razvili su se prilagodbom runa. Tako latinica, koja je danas pretežito u uporabi, nema svoju kozmičku moć univerzalne komunikacije. Namjerno smo naveli ”tzv. ćirilica” zbog nelogičnosti priče o opismenjavanju, kao i uopće priče o seobama naroda, točnije Slavena, no i to je druga tema. Mit i narodna predaja postaju kozmološki princip kojeg tek danas možemo uočiti i istražiti spajajući razne znanstvene i stručne discipline i modernu tehnologiju.
Iz tog razloga narodne predaje uveliko odudaraju od službene verzije povijesti. A narodna predaja je kao simbol. Nastoji se vjerno i temeljito prenijeti s generacije na generaciju. U početku se značaj razumijevao, no poslije se nastojalo vjerno preslikati ono što su preci ostavili u nasljeđe ne pitajući se o značenju. Tako je simbol putovao kroz vrijeme. Sve to možemo vjerno pratiti do početka 20. stoljeća. Onda su modernizacija i industrijalizacija nošeni različitim filozofskim školama, od pragmatizma, protestantske etike do bečke i frankfurtske škole, učinili emancipaciju čovjeka od onoga što je proglašeno za izmišljotinu, a to je mit. A posljednji čavao zadao je komunizam koji je ljude sa sela smjestio u gradove, a ateističkom doktrinom koja je i danas perjanica globalne znanosti, ubio vezu s duhovnim svijetom. Smrt se danas shvaća tragično.
Smrt je za pretke bila samo jedan prijelaz i prihvaćana je normalno. Dolazili su razni osvajači i kreirali svoje poretke. No do gorštaka i ljudi od kamena teško su mogli doći jer oni su čuvali simbol unatoč prihvaćanju novih religija. Štoviše, napravili su lijepu simbiozu kršćanstva i paganstva. Taj simbolizam je zasigurno značio jako puno. Vještina se prenosila s generacije na generaciju. Simboli su ostali a da ljudima nije bila jasna njihova krajnja svrha. Ako gledamo stara pravoslavna i katolička groblja, nalazimo identičnu gravuru, a vidi se i na nekim nišanima.
A sad nešto o konkretnim simbolima:
KRIŽ I ČETIRI POLUMJESECA
Simbol križa stariji je od kršćanstva. On je spoj horizontale i vertikale, u prenesenom smislu – zemlje i neba, tijela i duha, raskrižja svijetova, žrtve i žrtvovanja. Razlog zašto je kršćanstvo uzelo križ kao simbol – očit je jer leži u simbolici razapinjanja Krista i njegovom žrtvovanju i žrtvi zbog sjedinjenja božanskog i ljudskog principa. Razapet je doslovno između neba i zemlje, horizontale i vertikale. Posebno je zanimljiv križ u obliku plusa, križ zodijaka. Nekad je oko njega i opasan krug. Zovu ga keltskim križem. Dijeli zemlju na četiri strane, dijeli godinu na 4 godišnja doba, predstavlja 4 stadija dana, 4 stadija cjelokupnog života jer dan je preslika čitavog života. Rođenje je jutro, mladost je podne, starost je večer, smrt je san. Osim toga objedinjuje noć i dan. Četiri polumjeseca u zodijačkom križu su savršeni prikaz putanje polumjeseca kroz horizontalu i vertikalu, kroz noć i dan, kada mjesec zatvori krug oko Zemlje. Kad se promatra noćno nebo, mogu se vidjeti samo dva stadija – izlazak i zalazak polumjeseca. Čitava putanja može se samo zamisliti ali drevni su imali očito to znanje. Taj simbol danas je prihvaćen kao srpski grb, no objašnjenje značenja je pomalo i smiješno. Govori se da su to 4 ćirilična slova S i da znače: ”Samo sloga Srbina spašava”.
POLUMJESEC
Polumjesec je dio mjesečeve mijene koji se događa svakih 14-15 dana, a vezan je za razdoblje između mladog i punog mjeseca. Mladi mjesec označavao je začetak radnje, planiranje, dok je puni bio rezerviran za ostvarenje. Polumjesec je srednja vrijednost, harmonizacija ovih krajnosti. Također uz sunčev postoji i mjesečev kalendar, a jednu od varijacija mjesečevog kalendara (354 dana) koristi islam i to je glavni razlog identificiranja polumjeseca s islamom.
Mjesec je noćno sunce, ženska energija. Tamni dio za stare Slavene pripadao je Velesu, bogu stočarstva. Sunce (Jarilo) zimi je kod Velesa, ljeti kod Peruna, noću kod Velesa, danju kod Peruna.
Polumjesec predstavlja i rogato božanstvo koje na nebu predstavlja zviježđe Taurusa (Bika). Za drevne narode postojao je dualizam, a on je nalagao reciprocitet i harmoniju jer da bi sve funkcioniralo, moraju postojati i dan i noć, i sva godišnja doba. Orion lovac kroz cijelu godinu lovi bika (Taurusa). Kad Perun gromovima gađa Velesa, on ga svladava ali ne ubija jer Veles ima svoju funkciju u astro-biologiji. Rogato božanstvo bilo je prototip crtanju slike i predožbe đavola što je možda pogrešno jer đavao će prije biti u kravati i odijelu, nego u biku, jarcu ili mjesecu.
HEKSAGONALNA ZVIJEZDA – METATRON
Zvijezda sa 6 krakova predstavlja Veneru, Maru (kćer), za razliku od one sa osam krakova koja predstavlja Sirijus (Mokoš, majku). Najsavršeniji oblik ove zvijezde predstavlja tzv. Davidova zvijezda. Ona nije ništa drugo nego stilizirana Metatronova kocka. Ona sjedinjuje sve heksagonalne oblike a heksagon je jedan od temelja kreacije. Cvijet perunike sa šest latica temelj je tzv. sjemena života, također modifikacije heksagrama, a sjeme klija iz zemlje. Davidova zvijezda spoj je i dvaju trokuta (muškog prema gore i ženskog prema dolje) i preslika je matematičke konstante u kreaciji. Nisu slučajno saće medonosnih pčela u heksagonalnom ubliku jer pčela na neki način daje životni napitak i snagu. Razmišljajući o svemu tome, ne možemo se nadiviti umu Stvoritelja koji je sve te stvari tako lijepo posložio.
DRVO ŽIVOTA
Četvrta slika možda na najbolji mogući način ilustrira znanje predaka. Dvije zmije oko štapa nose peruniku i keltski križ. Zmija je tamo gdje se nalazi i na staroslavenskom drvetu života. Jer zmija (Veles) mora biti u zemlji, u ljudskom tijelu ona je u kralježnici. Ona drži vrata ali ne smije ući kroz vrata rajskog vrta jer tamo je perunika, sjeme života i tamo je keltski križ – prostor života. Pomalo liči i na DNK ovojnicu. Taj križ doslovno doslovno je preslik života, vertikale koja je nebo i podzemlje i horizontale gdje je zemlja i gdje se odvija život.
ANTITEZA SINTEZE
Zašto su ovi zajednički i univerzalni principi razjedinjeni i dani različitim religijama? Zašto su ih sjedinjene imali naši preci? Zašto su sjedinjeni samo u masonskim ložama i tajnim udruženjima? Zašto se u Astani, u zgradi zvanoj Palača mira i pomirenja, koja ima oblik pravilne četverostrane piramide, održavaju ekumenski susreti s namjerom dijaloga (možda ujedinjenja) religija? Kroz povijest smo ratovali za simbol protiv drugog simbola. A svi su ti simboli u naravi su univerzalni, duhovni i sveti.
Katoličko i muslimansko groblje dijeli linija i to ona doslovno nevidljiva, a to je linija pravca izlaska sunca na Božić, odakle iz pravca džamije na stijeni u Jeruzalemu (nekadašnjeg židovskog hrama) zraka sunca ulazi kroz vrata Daorsona, o čemu smo pravili video.
Ovaj tekst ne smije se shvatiti u totalitetu. On je samo odraz naše mozgovne gimnastike. Ove teme su uvijek zanimljive i otvorene za dopunu i dijalog. Pitanje je samo koliko smo kadri otvoriti um…
