Ljeto u kojem se prozori ne otvaraju
Postoje onečišćenja koja se vide golim okom. Vidimo dimnjake, crni dim tvornica, mutnu vodu i sl. Vidimo plastiku koja pluta rijekom, vidimo smeće razbacano po prirodi. No što je s onim onečišćenjem koje ne vidimo, a koje osjećamo u zraku?
Ovoga ljeta, kao i prethodnih ljeta, ali ovoga posebno, u pojedinim dijelovima Čapljine smrad dima postao je dio svakodnevice. Osobito u Pelinama, naselju koje se neposredno naslanja na područje gradske deponije Ada. Navečer, kada bi čovjek trebao otvoriti prozor, pustiti svježiji zrak u kuću i predahnuti od nesnosnih vrućina, događa se suprotno: prozori ostaju zatvoreni jer je vani dim koji miriše na spaljeni otpad. A kada zapuše sjever, tada dim zahvati gornje dijelove prigradskog naselja Struge, tako da tamo tu nije lako.
Tako su građani koji žive tu prisiljeni cijelu noć spavati pod klimom i sada, kada su noći postale svježije. U kolovozu su se pojavili i javni izvještaji o paljenju otpada na području Ade. Građani su fotografirali mjesta na kojima je gorjelo i pozivali nadležne da reagiraju, navodeći da se paljenje ponavlja tijekom ljeta i da dim dolazi prema naseljenim dijelovima grada.
I tu bi priča mogla završiti. Netko pali. Netko bi trebao ugasiti. Netko bi trebao pronaći počinitelja. Netko bi trebao riješiti problem. Ali tu se postavlja ono najvažnije pitanje: Kako je moguće da smo se na dim toliko navikli da je to postalo normalno? Čapljinci žive kao da se ništa ne događa. Ljudi izlaze, obitelji s malom djecom su napolju, kafići su puni. Netko će opsovati, netko će reći da „opet nešto gore u Adi“, netko će samo slegnuti ramenima, netko će reći ”nije to ništa, ima i gorih stvari”. I sutra bude sve isto. Novi dan, novi smrad…
Kada neugoda postane svakodnevica
Čovjek je nevjerojatno prilagodljivo biće. Postoji izreka: ”Živ čovjek se na sve navikne”. To je jedna od naših najvećih sposobnosti, ali ponekad i jedna od naših najvećih slabosti, jer biti živ za normalnog čovjeka znači ŽIVJETI: udisati zrak, biti slobodan, kreativan, altruističan, svjestan. No za ljude sklone življenju po navici živjeti znači jedino – preživljavati, pod cijenu gutanja osjećaja, gutanja ponosa, gubitka zdravlja…
Problem je u tome što čovjek na problem koji traje dovoljno dugo više ne gleda kao na problem. Počne ga doživljavati kao ”normalu”. Ako se dim pojavljuje jednom, ljudi će reagirati. Ako se pojavljuje deset puta, reagirat će manje. Ako se pojavljuje cijelo ljeto, počet će se govoriti: „Ma znaš kako je u Adi.“ A kada problem dobije takvo objašnjenje, često smo već napravili prvi korak prema prihvaćanju.
Ali po prirodi stvari Neretva nije takva, nije takav zrak, takav ne bi trebao biti grad. I ne bi trebalo biti normalno da Čapljinac mora procjenjivati hoće li otvoriti prozor prema tome osjeća li se dim u zraku ili ne. Možda je upravo to ono na što smo najviše oguglali: ne samo na smrad, nego na osjećaj da ionako ništa ne možemo učiniti. Ako čovjek vjeruje da se ništa ne može promijeniti, prestaje se pitati, prestaje očekivati, prestaje djelovati.
Što zapravo udišemo?
Postoji jedno sasvim jednostavno pitanje koje se nameće svaki put kada zasmrdi iz Ade: što zapravo udišemo?
Na to pitanje nije moguće odgovoriti njuhom. Njuh osjeti samo neugodan miris ali nije mjerni instrument koji će nam dati egzaktne podatke. Zato je pravo pitanje zašto nitko ne mjeri kvalitet zraka u Čapljini kada se dim iz Ade nadvije nad grad?
Ako na odlagalištu gori ili tinja miješani komunalni otpad, sastav dima ovisi o materijalima koji izgaraju i uvjetima izgaranja. Građanin koji se nalazi nekoliko stotina metara dalje nema načina da zna što se u određenom trenutku spaljuje, što nastaje izgaranjem i u kojoj količini to dolazi do njegova naselja. Zato se ovdje ne treba prepirati oko toga je li dim „otrov“ ili „samo smrad“. Treba ga izmjeriti.
A kada pogledamo javno dostupne podatke Federalnog hidrometeorološkog zavoda, Čapljina se trenutno ne nalazi među lokacijama s automatskim mjerenjem kvalitete zraka koje se objavljuje u stvarnom vremenu. U Hercegovini je u javnom sustavu navedena mjerna stanica Mostar – Bijeli Brijeg, dok je u godišnjem izvještaju FHMZ-a za 2024. navedeno da je za 2025. bilo planirano postavljanje dodatnih mjernih stanica u HNŽ-u, među mogućim lokacijama i u Čapljini.
Dakle, građanin Čapljine NEMA javno dostupan kontinuirani uvid u kvalitetu zraka kakav postoji u gradovima koji imaju automatske mjerne stanice.
Kada se dim s područja Ade počne širiti prema Pelinama, moglo bi se mjeriti što se događa sa zrakom. Moglo bi se usporediti stanje prije pojave dima i tijekom epizode onečišćenja. Podaci bi se mogli povezati s brzinom i smjerom vjetra, temperaturom i drugim meteorološkim uvjetima. Moglo bi se utvrditi pojavljuje li se u takvim razdobljima povećanje koncentracija određenih onečišćujućih tvari.
Bez toga ostajemo između dvije krajnosti. Jedni će reći da je riječ samo o neugodnom mirisu i da se od toga „neće ništa dogoditi“. Drugi će nabrajati najrazličitije otrovne tvari i najgore moguće posljedice. I nitko neće biti u pravu jer nije izmjereno i dokazano.
Ali ovdje se moramo zaustaviti na još jednoj važnoj stvari. Pitanje kvalitete zraka samo je jedan dio problema. Recimo da sutra postavimo mjernu postaju u Čapljini i da ona pokaže kako koncentracije izmjerenih onečišćujućih tvari u određenom trenutku ne prelaze propisane granične vrijednosti. Bi li time problem Ade bio riješen? Naravno da ne bi jer pravo je pitanje zašto se dim iz odlagališta otpada uopće širi prema gradu?
Sama činjenica da se odlagalište praktično nalazi u samom gradu i to još uz našu ljepoticu Neretvu trebala bi biti dovoljan razlog za preispitivanje načina na koji je taj prostor organiziran i korišten. A ako se na tom odlagalištu otpad učestalo pali, bilo namjernim paljenjem ili tinjanjem i samozapaljenjem unutar samog odlagališta, onda je problem još očitiji. Nije potrebno čekati laboratorijski nalaz da bismo zaključili kako takva situacija nije nešto što bi trebalo biti normalno.
Ada: otpad u srcu grada
Problem Ade nije nastao ovog ljeta. Prema službenim podacima Grada Čapljine, odlagalište Ada postoji još od 1950. godine. Grad je 2022. godine sam objavio da je riječ o jednom od gorućih problema Čapljine te naveo da se odlagalište nalazi u koritu rijeke Neretve, na krševitom i procjednom tlu. U istom tekstu tadašnje JKP Čapljina navelo je da na deponiji ne postoji sustav niti infrastruktura za kontrolu procjednih voda niti za razvoj plinova te da odlagalište nema uvjete kakve imaju sanitarne deponije.
Dakle, ovo nije nova spoznaja. O problemu se govori desetljećima. U dokumentima se govori o sanaciji. Traže se sredstva. Izrađuju se projekti. Pokreću se inicijative. Razgovara se o regionalnom sustavu gospodarenja otpadom. U veljači ove godine Federalno ministarstvo okoliša i turizma objavilo je da je s Gradom Čapljina razgovarano o rješavanju problema Ade te da su dogovorena sredstva za sanaciju i zatvaranje odlagališta. U lipnju je potpisan ugovor kojim je za projekt sanacije osigurano 300.000 KM za pripremne i zemljane radove.
Sve te inicijative su za pohvalu, ali između odluke da će se nešto sanirati i činjenice da se u nesnosnim vrućinama, kada je zrak sam po sebi težak, nad gradom osjeti smrad Ade, velika je razlika. Građaninu koji večeras zatvara prozor nije dovoljna činjenica da će se nešto riješiti jednog dana. Njega zanima zrak koji upravo sada ulazi u kuću.
A problem postaje još ozbiljniji zato što se Čapljina širi. Ono što je nekada možda izgledalo kao prostor izvan grada, kao što je Ada (iako je i tada bila preblizu gradu) danas se sve više približava naseljenim područjima. Peline i Ada danas su praktično jedna cjelina. To je prirodna posljedica širenja grada i alarm da se nešto hitno riješi. Moglo bi se recimo za početak ugasiti vatru, no i tu je problem jer požar na odlagalištu nije uvijek jednostavno ni ugasiti: vatra može prodrijeti duboko u naslage otpada, gdje dugo tinja i ponovno se aktivira, zbog čega gašenje često traje i zahtijeva ponovljene intervencije vatrogasaca.
Neretva: rijeka koja je preživjela
Kada govorimo o Adi, teško je govoriti samo o otpadu. Jer Ada nije negdje daleko od ljudi i prirodnih ljepota, već tik uz Neretvu, u prostoru koji je upravo ta rijeka stoljećima oblikovala.
A Neretva je ta koja je hranila ovaj prostor i ona je razlog zbog kojega je ovaj kraj ono što jest. Od nje su ovisili voda, poljoprivreda, naselja i čitav niz životnih zajednica koje su se razvijale uz njezin tok. Njezina dolina, močvarna područja i pritoci čine jedan složen prirodni sustav koji se ne može svesti na samu riječ „rijeka“. Posebno je to vidljivo u širem području Čapljine, gdje se Neretva približava Hutovu blatu i prostoru njezina ušća. Tu se susreću rijeka, močvara, poljoprivredni krajolik i ljudska naselja, stvarajući prostor iznimne prirodne vrijednosti.
Čovjek je u 20. stoljeću, ali i ranije, no tada pogotovo, mijenjao izgled Neretve i njezine doline. Hidroenergetski zahvati promijenili su prirodni režim rijeke, melioracije su mijenjale močvarna i poljoprivredna područja, a obale i tokovi prilagođavani su potrebama naseljavanja, proizvodnje i infrastrukture. Neretva je, kao i gotovo svaka velika rijeka, morala prihvatiti činjenicu da čovjek ne želi samo živjeti uz nju nego želi i podređivati prostor prema vlastitim potrebama.
Ipak, rijeka je ostala. U tome postoji nešto gotovo paradoksalno. Što smo više intervenirali u prostor, to smo više počeli govoriti o potrebi da ga zaštitimo. Tek kada shvatimo koliko smo toga promijenili, počinjemo ponovno otkrivati vrijednost onoga što je ostalo. Zato pitanje Ade ulazi u pitanje opstojnosti same Neretve. Jer kada se odlagalište nalazi neposredno uz rijeku, tada problem otpada prestaje biti problem samo onih koji žive u blizini, postaje problem cijele zajednice.
Zato se čovjek mora zapitati: kako je uopće došlo do toga da se odlagalište komunalnog otpada smjesti neposredno uz Neretvu?
Možemo razumjeti da su se kroz desetljeća mijenjali propisi, tehnologije i standardi gospodarenja otpadom. Možemo razumjeti i da su se nekada neke stvari promatrale drukčije nego danas. Ali teško je prihvatiti samu logiku prema kojoj je prostor uz rijeku postao mjesto na kojem ćemo desetljećima odlagati smeće. Jer otpad možemo premjestiti, Neretvu ne možemo. Posebno je problematično što posljedice takvog odnosa prema prostoru ne završavaju okolo samog odlagališta. Zrak ih može nositi prema gradu, voda može prolaziti kroz tlo i dalje prema riječnom sustavu, a ono što danas izgleda kao lokalni problem sutra može postati dio puno šireg ekološkog opterećenja.
Svijet koji je naučio šutjeti
No vratimo se Adi i smeću. Ne treba unaprijed tražiti krivca. Ako netko namjerno pali otpad, to treba utvrditi nadležna služba. Ako se dio otpada samozapaljuje ili tinja zbog procesa koji se odvijaju unutar odlagališta, i to treba stručno utvrditi. Ako postoji odgovornost za neadekvatno upravljanje odlagalištem, i o tome treba govoriti na temelju činjenica.
Ali postoji nešto što možemo utvrditi i bez istrage: problem postoji.
Građani ga osjećaju i žubore, nekima je svejedno, neki se boje izreći. O njemu se govori potiho, iako postoje javno objavljeni snimci paljenja otpada na području Ade. Zato se stječe dojam da je reakcija zajednice puno tiša nego što bi čovjek očekivao od problema koji izravno ulazi u domove ljudi.
Čini se da smo se posljednjih godina naučili prihvaćati gotovo sve. Ne samo lokalno, nego mnogo šire, globalno. Covid 19 bio je jedan od najočitijih primjera koliko se brzo svakodnevni život može promijeniti i koliko su ljudi spremni prihvatiti nova pravila kada se ona predstave kao nužna ili izvanredna. Ograničavalo se kretanje, mijenjao se način ulaska u javne prostore, putovanja su se uvjetovala različitim potvrdama, a zdravstveni podatci, koji su do tada bili osobna stvar između osobe i liječnika, davali su se svima na ”izvol’te”.
To iskustvo na razini svijeta bio je jedan veliki sociološki ekperiment. Ne ulazimo u to je li eksperiment planiran ili neplaniran. U praksi se pokazalo da je bio eksperiment. Otkrio je koliko smo toga spremni prihvatiti prije nego što počmemo koristiti mozak.
A onda se dogodilo nešto gotovo groteskno. Počeo je rat u Ukrajini i mnoge stvari koje su do jučer bile predstavljane kao obvezne (”Distanca, ruke, maska” – kako je tada pjevao čovjek kojeg kompaktna masa smatra legendom – Rambo Amadeus) gotovo su preko noći nestale iz javnog prostora. Više nije bilo razgovora o distanci, dezinfekciji, potvrdama, ograničenjima kretanja i čitavom nizu pravila koja do tada postala dio svakodnevice.
Život je jednostavno prešao na novu temu. I upravo je to alarmantno i najbolji je indikator koji pokazuje koliko je suvremeni čovjek prilagodljiv. Možda i previše prilagodljiv. Danas prihvaćamo jedno pravilo, sutra drugo, prekosutra treće. Ono što je jučer bilo nezamislivo postane svakodnevno, a ono što je prekjučer bilo svakodnevno postane nezamislivo. Čovjek se navikne. I kada se navikne, prestane se buniti.
Tu negdje počinje i priča o Adi.
Jer kako očekivati snažnu građansku reakciju na činjenicu da se otpad pali i da se dim širi prema naselju ako smo kao društvo već razvili gotovo savršenu sposobnost prilagodbe na sve što nam se događa? Umjesto zahtjeva za trajnim rješenjem dobivamo nekoliko dana ljutnje, nekoliko komentara na društvenim mrežama i onda — tišinu.
To je širi problem društva koje sve manje inzistira na odgovoru, a sve više traži način da se prilagodi. Plaća je redovita? Ekstra. Imamo gdje živjeti? Dobro. Internet radi? Što hoćeš više? Neka samo ne diraju našu svakodnevicu. A pitanja o tome kakvo društvo gradimo, kakav prostor ostavljamo iza sebe, što je pravedno, što je odgovorno i kakav ćemo karakter imati kao zajednica, polako se guraju pod tepih.
Tu materijalizam postaje više od želje za novcem i udobnošću. Postaje način razmišljanja u kojem je najvažnije da meni osobno život funkcionira, dok se ono zajedničko može polako raspadati oko mene. Možemo imati novu kuću, novi automobil, novi telefon i pun frižider, a istodobno se naviknuti na to da ne možemo otvoriti prozor zbog dima. Možemo imati sve više stvari, a sve manje potrebe da se pitamo što s nama rade okolnosti koje svakodnevno prihvaćamo.
I zato pitanje nije zašto Ada gori. Pitanje je gori li u nama ikakav žar?
Što ostavljamo iza sebe?
Danju Hercegovina peče. No maknemo li se iz Čapljine, primjerice na Dubravsku visoravan, noću čujemo mir, pjesmu cvrčaka, svježinu noći. Noću se temperatura spusti, otvoriš prozor i shvatiš koliko malo čovjeku zapravo treba da bi osjetio da je živ: malo hladnijeg zraka, zvuk cvrčaka i kukaca, miris zemlje, tišina.
A onda nekoliko kilometara dalje prozor ne otvoriš. Jer smrdi. I oba se prizora događaju u istom kraju. To je možda najtužniji paradoks ove priče. Imamo prirodu koja je toliko blizu da je gotovo možemo dodirnuti. Imamo Neretvu. Imamo Hutovo blato. Imamo polja. Imamo šume. Imamo kamen. Imamo nebo. Imamo prostor koji je generacijama ljudima davao život.
Ovaj tekst nije poziv protiv nekoga, niti poziv na lov na krivce. On je poziv da opet počnemo primjećivati: zrak, rijeku, dim. Da primijetimo kada dijete hoda ulicom dok se iznad grada širi miris spaljenog otpada. Jer ništa od toga mi nismo stvorili, sve smo naslijedili. Zemlju i sve njene ljepote stvara snaga Stvoritelja koji nam je podario život.
A ako već ne možemo učiniti da se sve promijeni preko noći, možemo učiniti nešto puno jednostavnije. Možemo prestati šutjeti kada se prozor više ne može otvoriti. Jer smrad koji smo počeli prihvaćati kao normalan možda je upravo znak da je vrijeme da ponovno naučimo razlikovati normalno od novonormalnog, čitaj nenormalnog.
A Neretva? Ona će i dalje teći.
Samo je pitanje hoće li teći pored grada kao pored mjesta koje je znalo koliko vrijedi ono što mu je dano. Ili kao pored mjesta koje je to shvatilo tek kada je bilo prekasno.
