Mitološka pozadina istraživanja
Priča koju vrijedi pročitati prije nastavka
Kako bi se lakše razumjele veze između triju mitoastronomskih osi, u nastavku donosimo sažeti kronološki pregled najvažnijih događaja iz grčke mitologije na kojima se temelji ovo istraživanje. Tek nakon upoznavanja ove priče postaje jasnije zašto se na istim astronomskim pravcima ponovno pojavljuju Kolhida, Medeja, Korint, Artemida, Aulida i Troja.
Prije Trojanskoga rata
Mnogo prije nego što su grčki junaci zaplovili prema Troji, antička predaja govori o jednom drugom velikom pohodu – putovanju Argonauta.
Njihov vođa bio je Jason, zakoniti nasljednik prijestolja u Jolku. Kako bi dokazao svoje pravo na kraljevstvo, morao je izvršiti gotovo nemoguć zadatak: donijeti Zlatno runo iz daleke Kolhide, zemlje smještene na istočnoj obali Crnoga mora.
Na brodu Argo okupili su se najveći junaci svojega vremena. Među njima bili su Heraklo, Orfej, Kastor i Polideuk, Pelej – budući Ahilejev otac – te brojni drugi junaci čija će djeca kasnije sudjelovati u Trojanskom ratu. Upravo zato antička predaja Argonaute smatra generacijom koja prethodi junacima Ilijade.
Put prema Kolhidi bio je dug i opasan. Nakon prolaska kroz Egejsko more i Helespont Argonauti su stigli do obale Crnoga mora, gdje su, prema Pindaru, na jednom mjestu prinijeli žrtve bogovima prije nastavka putovanja prema odredištu.
U Kolhidi je vladao kralj Ejet, sin boga Sunca Helija. Zlatno runo čuvao je zmaj koji nikada nije spavao, a Jason je mogao uspjeti jedino uz pomoć Ejetove kćeri Medeje.
Medeja
Medeja nije bila obična princeza.
Bila je svećenica i čarobnica, unuka samoga boga Sunca Helija. Zaljubivši se u Jasona, odlučila je izdati vlastitu obitelj kako bi mu pomogla osvojiti Zlatno runo.
Nakon što su pobjegli iz Kolhide, Medeja i Jason prolaze kroz niz dramatičnih događaja. U pojedinim verzijama mita Medeja sudjeluje u ubojstvu vlastitoga brata Apsirta kako bi usporila očev progon.
Nakon dugoga lutanja napokon stižu u Korint, gdje neko vrijeme žive kao muž i žena i dobivaju djecu.
Ali njihova priča ondje ne završava sretno.
Jason odlučuje napustiti Medeju kako bi oženio Glauku, kćer korintskoga kralja Kreonta. U jednoj od najpoznatijih grčkih tragedija Medeja se osvećuje tako što ubija Glauku, Kreonta, a prema najraširenijoj verziji mita i vlastitu djecu.
Upravo će Korint zbog toga ostati trajno povezan s njezinom najtragičnijom životnom pričom.
Nova generacija junaka
Dok se priča o Argonautima približava svome kraju, odrasta nova generacija grčkih junaka.
To su Ahilej, Odisej, Ajax, Diomed, Menelaj i Agamemnon – ljudi koji će nekoliko desetljeća kasnije sudjelovati u Trojanskom ratu.
Njihovi su očevi često bili upravo Argonauti.
Tako se dvije velike antičke predaje ne nadovezuju samo simbolički nego i obiteljskim vezama.
Put prema Troji
Povod Trojanskom ratu postaje otmica Helene, žene spartanskoga kralja Menelaja, koju trojanski princ Paris odvodi u Troju.
Grčki kraljevi okupljaju golemu vojsku pod vodstvom Agamemnona i kreću prema Aziji.
Ali njihovo putovanje zaustavlja božica Artemida.
Prema mitu, Agamemnon je ubio njezinu svetu košutu te se još razmetao kako je bolji lovac od same božice. Artemida zbog toga zaustavlja vjetrove, a čitava grčka flota ostaje zarobljena u Aulidi.
Tek nakon žrtvovanja Agamemnonove kćeri Ifigenije vjetar ponovno zapuše i brodovi mogu isploviti prema Troji.
Taj motiv žrtve, prijelaza i ponovnoga pokretanja ciklusa jedan je od ključnih elemenata ovoga istraživanja.
Trojanski rat
Nakon deset godina opsade Troja konačno pada.
Već antički autori pokušavali su odrediti točan datum toga događaja. Među njima je bio i Eratosten, koji je smatrao da je Troja pala 24. travnja – u razdoblju koje se gotovo podudara s astronomskim pravcem druge mitoastronomske osi analizirane u ovome radu.
Zašto je ova priča važna?
Na prvi pogled čini se da pohod Argonauta i Trojanski rat pripadaju dvama potpuno različitim mitovima.
Jedan govori o Jasonu i Medeji.
Drugi o Ahileju, Agamemnonu i Troji.
Međutim, upravo će se u nastavku ovoga članka pokazati da se njihovi motivi – putovanje, žrtva, prijelaz, Zlatno runo, Medeja, Artemida, Aulida i Troja – iznenađujuće često pojavljuju na istim astronomskim pravcima.
Upravo od toga pitanja započinje istraživanje koje slijedi.
UVOD
Većina istraživanja antičke mitologije započinje tekstovima.
Homerom.
Hesiodom.
Pindarom.
Pausanijom.
Najprije se pročita mit, a zatim se u krajoliku pokušavaju pronaći mjesta koja bi ga mogla potvrditi. Naše je istraživanje nastalo upravo suprotno. Nismo krenuli od Argonauta.
Nismo krenuli od Troje.
Nismo krenuli ni od Medeje.
Krenuli smo od onoga što se može izmjeriti.
Od koordinata.
Od azimuta izlaska Sunca.
Od astronomskih odnosa.
Od precesije Zemljine osi.
Od geometrije prostora.
Tek kada su se pred nama počele pojavljivati pravilnosti, usporedili smo ih s antičkim izvorima.
I upravo tada dogodilo se nešto što nismo očekivali.
Astronomski pravci počeli su povezivati mjesta koja antička predaja već stoljećima povezuje istim pričama.
Kolhidu.
Argonaute.
Troju.
Korint.
Medeju.
Na pojedinim mjestima te osi prolaze kroz geometrijska središta kružnih građevina, preko izvora, rtova, gradina, kupola crkava, bunara ili drugih prostornih markera. Drugdje ih prate lokaliteti povezani s ritualom, vodom, prijelazom ili svetim prostorom. Promatrani pojedinačno, takvi primjeri ne predstavljaju dokaz ničega. No kada se isti obrasci počnu ponavljati na više različitih astronomskih osi, postavlja se pitanje zaslužuju li barem ozbiljniju pozornost.
U ovom članku predstavljamo tri takve osi.
Prva prati smjer proljetnog ekvinocija brončanoga doba i povezuje Gabelu s Kolhidom.
Druga slijedi smjer izlaska Sunca u razdoblju koje odgovara Jurjevu i Beltaneu te otvara moguće veze između Zlatnog runa, povratka Argonauta i antičke kronologije Trojanskoga rata.
Treća prati ljetni solsticij i povezuje prostor Knososa, Korinta, Cavtata i Gabele, uvodeći u priču Medeju i simboliku silaznog dijela Sunčeva godišnjeg ciklusa.
Za potrebe ovoga istraživanja te ćemo pravce nazivati mitogeografskim osima. Tim pojmom ne želimo unaprijed odrediti njihovo podrijetlo niti tvrditi da predstavljaju drevni planski sustav. On jednostavno označava prostorne pravce na kojima se, uz astronomske odnose, iznova pojavljuju mitološki motivi, geometrijski obrasci i lokaliteti osobite simboličke važnosti.
Ne tvrdimo da smo pronašli konačne odgovore, ali vjerujemo da smo prikupili dovoljno mjerljivih podataka da pitanje više nije može li se o tome razmišljati, nego kako takve podudarnosti sustavno istražiti.
TRI OSI
Prva os – od Gabele do Kolhide
Prva od triju mitoastronomskih osi prati približan azimut od 83°.
Promatrano iz Gabele, taj smjer odgovara izlasku Sunca oko 1. travnja, što zbog Zemljine precesije približno odgovara položaju proljetnog ekvinocija tijekom brončanoga doba. Drugim riječima, ne govorimo o proizvoljno odabranom datumu, nego o razdoblju koje je u svijesti drevnih naroda označavalo jednu od najvažnijih točaka godišnjeg ciklusa. Upravo je zato proljetni ekvinocij u mnogim tradicijama predstavljao trenutak obnove prirode, povratka svjetlosti i početka novoga života.
Kada se taj astronomski pravac prenese preko prostora, događa se nešto neočekivano.
Linija ne polazi iz bilo koje točke Gabele, nego iz geometrijskog središta kružne strukture koju smo u prethodnim istraživanjima definirali kao gabeoski opservatorij. Na drugom kraju ne završava bilo gdje u Kolhidi, nego prolazi upravo kroz središte današnje Fontane Zlatnog runa u Kutaisiju.
Naravno, sama činjenica da dva moderna spomenika leže na istoj osi ne može predstavljati dokaz povijesne povezanosti. Međutim, zanimljivo je da oba zauzimaju simbolička središta prostora, pri čemu kružni oblik postaje zajednički geometrijski nazivnik. Upravo zato taj odnos nije promatran kao zaključak, nego kao polazište za daljnju analizu.
Kada smo zatim nastavili pratiti isti pravac između Gabele i Kolhide, pojavio se još jedan lokalitet koji je privukao našu pozornost.
Riječ je o Yaylati, arheološkom lokalitetu na bugarskoj obali Crnog mora, smještenom upravo na prirodnom ulazu prema crnomorskom bazenu. Antički pjesnik Pindar spominje upravo to područje kao mjesto na kojem su Argonauti tijekom plovidbe prema Kolhidi prinijeli žrtve bogovima prije nastavka putovanja. Time ista astronomska os povezuje tri točke koje u simboličkom smislu tvore gotovo cjelovitu putanju mita: polazište – mjesto žrtve – odredište.
Yaylata, lokalitet koji Pindar povezuje sa žrtvovanjem Argonauta prije nastavka puta prema Kolhidi.
Zanimljiv detalj predstavlja i suvremeni naziv obližnje plaže Rusalka. U slavenskoj predaji rusalke su vodena bića povezana s rijekama, izvorima i prijelazima između svjetova, a u pojedinim predajama njihovo se podrijetlo dovodi u vezu s nasilno preminulim djevojkama ili osobama koje nisu pronašle mir. Simbolika vode, žrtve i prijelaza ponovno se pojavljuje upravo na mjestu koje antički izvor opisuje kao ritualni zastanak Argonauta.
Plaža Rusalka i litice arheološkog područja Yaylata na bugarskoj obali Crnog mora. Neposredno uz ovaj lokalitet prolazi prva mitoastronomska os Gabela – Kolhida, a antički izvori upravo ovo područje povezuju s ritualnim zastankom Argonauta prije nastavka plovidbe prema Kolhidi.
Na ovom mjestu pojavljuje se još jedna zanimljiva podudarnost.
Meksički istraživač Roberto Salinas Price, poznat po svojoj nekonvencionalnoj analizi Homerovih epova, pokušao je kronologiju Trojanskoga rata rekonstruirati pomoću astronomskih opisa iz Ilijade. Posebnu je pozornost posvetio zvijezdi Spici, smatrajući da Homer u pojedinim opisima nije bilježio samo pjesničke slike nego i stvarna promatranja neba.
Zanimljivo je da smjer koji proizlazi iz njegove rekonstrukcije odgovara upravo istom azimutu koji smo dobili analizirajući proljetni ekvinocij brončanoga doba.
Drugim riječima, do istoga pravca dolazi se na tri potpuno različita načina.
Prvi proizlazi iz astronomije i precesije.
Drugi iz geometrije prostora.
Treći iz interpretacije Homerova teksta.
Naravno, ni to samo po sebi nije dokaz da je riječ o zajedničkom sustavu. Ali upravo se na takvim podudarnostima temelji metodologija ovoga istraživanja. Ne promatramo pojedinačne slučajnosti, nego obrasce koji se ponavljaju neovisno o tome polazimo li od astronomije, geografije, mitologije ili antičkih izvora.
Središte fontane Zlatnog runa u Kutaisiju, izravna poveznica sa središtem kružnog oltara uz crkvu Sv. Stjepana u Gabeli
Karakteristični markeri prve mitoastronomske osi
Os od Gabele prema Kolhidi ne povezuje samo dva krajnja lokaliteta. Duž nje pojavljuje se čitav niz prostornih markera različitih razdoblja i namjena, pri čemu se ponovno uočavaju isti tipovi mjesta koji će se pojavljivati i na preostalim osima.
Već su ranije spomenuti gabeoski opservatorij, Yaylata i Fontana Zlatnog runa u Kutaisiju, no katalog ove osi obuhvaća i niz drugih zanimljivih lokaliteta:
- crkvu u Vedidkariju u Gruziji, kroz čije geometrijsko središte prolazi ista os;
- povijesni kompleks Ongal, stijene Shmekea i lječilište Tuzlata na bugarskoj obali Crnog mora;
- više grobalja, škola i javnih prostora kroz Bugarsku, među kojima se posebno ističu Stoyan Mihaylovski, Pleven, Komarevo i Krivodol;
- Bobanovu (Francovu) pećinu i Ostrovičke terme u Srbiji;
- niz javnih ustanova u Nišu, uključujući Medicinski fakultet, Klinički centar, osnovnu školu „Ratko Vukićević“ te crkvu svete Petke, od koje je os udaljena svega nekoliko metara;
- više grobalja i sakralnih objekata kroz južnu Srbiju i Crnu Goru.
Posebno je zanimljivo da se u neposrednoj blizini Gabele isti obrazac ponovno nastavlja. Na pravcu ove osi nalaze se izvor Rora kod Berkovića, ilirska gradina na Hrgudu, rimokatoličko groblje na Komanjem Brdu te Ćuprijska džamija u Stocu. Iako pripadaju različitim povijesnim razdobljima i kulturnim tradicijama, svi oni predstavljaju karakteristične tipove markera koji se ponavljaju duž čitave mitoastronomske osi.
Promatran pojedinačno, nijedan od ovih lokaliteta ne može potvrditi postojanje zajedničkog sustava. Međutim, kada se isti tipovi markera počnu ponavljati na različitim astronomskim osima – od izvora, gradina i pećina, preko sakralnih građevina i grobalja, pa sve do kružnih struktura i javnih prostora – postaje opravdano postaviti pitanje postoji li iza toga obrazac koji do sada nije bio sustavno istražen.
Među markerima prve osi nalazi se i lokalitet Mrtva dolina kod Plevena, gdje spomenik podsjeća na pogibiju tisuća ruskih vojnika tijekom Rusko-turskog rata 1877.–1878. Zanimljivo je da će se isti povijesni sukob (kod nas definiran Hercegovačkim ustankom) simbolički ponovno pojaviti i na trećoj osi, koja prolazi kroz Rt Kula u Dračevu, lokalitet povezan s početkom Hercegovačkog ustanka 1875., događaja koji je zapravo pokrenuo priču novog poretka Europe, definiranog Berlinskim kongresom. Zanimljivo je kako dvije neovisne astronomske osi ponovno dotiču različite etape istoga povijesnog procesa.
Druga os – Jurjevo, Zlatno runo i pad Troje
Druga mitoastronomska os prati približan azimut od 72°, odnosno smjer izlaska Sunca u razdoblju oko 23. travnja.
Na slavenskom prostoru taj je datum poznat kao Jurjevo, blagdan koji označava prijelaz iz proljetnog u ljetni dio godine. U keltskoj tradiciji istom razdoblju odgovara Beltane, jedan od najvažnijih blagdana godišnjega ciklusa. Premda pripadaju različitim kulturnim krugovima, oba običaja dijele istu temeljnu simboliku – pobjedu svjetlosti, buđenje prirode i početak novoga vegetacijskog razdoblja.
Upravo zato ova os nije određena proizvoljno. Ona predstavlja još jednu astronomsku granicu unutar godišnjega ciklusa, jednako važnu kao proljetni ekvinocij ili ljetni solsticij.
Astronomija ovdje predstavlja polazište. Međutim, prava zanimljivost pojavljuje se tek kada se isti pravac usporedi s antičkim izvorima i mitološkom predajom.
Na istoj osi nalazi se područje ušća rijeke Kuban, koje brojni istraživači povezuju s povijesnom pozadinom mita o Zlatnome runu. Upravo su na tom području antički autori opisivali ispiranje zlata pomoću ovnove vune – postupak koji se često smatra mogućim ishodištem kasnijega mita o Jasonu i Argonautima.
Isti pravac zatim prolazi kroz područje ušća Dunava, koje pojedine antičke predaje navode kao jednu od važnih etapa povratka Argonauta nakon osvajanja Zlatnoga runa.
Tako ista astronomska os simbolički povezuje mjesto na kojem je, prema mnogim tumačenjima, nastala povijesna jezgra mita o Zlatnome runu i prostor koji antička tradicija pamti kao dio povratka Argonauta.
No priča tu ne završava.
Dodatnu zanimljivost predstavlja kronologija grčkog učenjaka Eratostena, koji je pad Troje smjestio na 24. travnja – svega jedan dan nakon Jurjeva. Ne ulazeći u pitanje povijesne točnosti toga izračuna, teško je ne primijetiti da se datum gotovo potpuno podudara s astronomskim razdobljem koje određuje ova mitoastronomska os.
Time se po prvi put na istoj liniji susreću dvije velike antičke cjeline.
Argonauti.
I Trojanski rat.
Možda je riječ o slučajnosti.
(Ali toliko slučajnosti…) a možda i nije.
Artemida i sjeverni Krim
Kadar zalaska Sunca sa svjetionika Mayak kod Olenivke, otvoren istog dana kada je pušten urad njegov brat blizanac u Sevastopolju. Svjetionik čuva ulaz u uvalu grada Olenivke.
Na interpretativnoj razini dodatnu zanimljivost predstavlja područje sjeverozapadnog Krima.
Mitoastronomska os dotiče rt Tarkhankut, koji zajedno s obližnjim rtom Mayak tvori karakterističan oblik nalik rogovima poluotoka. Upravo je na rtu Mayak podignut svjetionik otvoren istoga dana kada i poznati svjetionik u Sevastopolju. Pojedini istraživači pretpostavljaju da se upravo na tom području nalazilo jedno od svetišta božice Artemide.
Između tih lokaliteta nalazi se naselje Olenivka, čije ime u slavenskim jezicima znači košuta.
Time se na istom prostoru simbolički spajaju rogovi, košuta i Artemida – motivi koji će u grčkoj mitološkoj tradiciji postati nerazdvojni.
U simboličkom smislu teško je zanemariti činjenicu da se upravo uz istu astronomsku os ponovno pojavljuju motivi Artemide i košute – isti oni motivi koji će u sljedećem poglavlju postati ključni za razumijevanje priče o Agamemnonu, Aulidi i početku Trojanskoga rata.
Karakteristični markeri druge mitoastronomske osi
Za razliku od prve osi, čiji katalog markera još uvijek nije u cijelosti obrađen, druga je os tijekom dosadašnjih istraživanja sustavno dokumentirana od početka do kraja. Zbog toga upravo na njoj danas raspolažemo najpotpunijim pregledom prostornih markera.
Među njima se posebno ističu:
- područje ušća rijeke Kuban, povezano s antičkom tradicijom ispiranja zlata ovnovom vunom;
- ušće Dunava, koje antička predaja povezuje s povratkom Argonauta;
- rt Tarkhankut koji čini cjelinu s rtom Mayak na sjeverozapadnom Krimu, između kojih je Olenivka (“Košuta”), smještena između dvaju rtova;
- brojni izvori, gradine, sakralni objekti, škole, groblja, kružne strukture i drugi geometrijski markeri koji prate istu astronomsku os kroz čitav svijet.
Valja naglasiti da gustoća markera nije posebnost samo ove osi. Tijekom istraživanja slični obrasci uočeni su i na osi proljetnog ekvinocija te na osi povezanoj s mitom o Orionu i Škorpionu. Razlika je jedino u tome što je upravo Jurjevska os prva sustavno obrađena i objavljena u obliku zasebnog kataloga, dok su preostale dvije još uvijek u fazi detaljne analize.
Drugim riječima, katalog nije nastao zato što je ova os “bogatija” od ostalih, nego zato što je na njoj istraživanje kronološki najdalje odmaknulo.
Cjelovit pregled markera ove osi objavljen je u zasebnom katalogu te ovdje izdvajamo samo nekoliko reprezentativnih primjera.
Time Jurjevska os postaje svojevrsni most između mita o Argonautima i priče o Trojanskom ratu. Upravo će se na trećoj mitoastronomskoj osi ta dva narativna svijeta spojiti kroz lik Medeje, Korinta i događaje koji prethode samome početku rata.
Treća os – Medejin put, Korint i mitološka os Škorpiona
Treća mitoastronomska os razlikuje se od prethodne dvije.
Dok su prva i druga određene smjerovima izlaska Sunca tijekom ključnih dijelova godišnjega ciklusa, ova os proizlazi iz rekonstrukcije jednoga sasvim drugačijeg nebeskog prizora.
Riječ je o približnom azimutu 140°.
Prema našoj interpretaciji, taj pravac odgovara trenutku oko ljetnog solsticija kada se na istočnom horizontu pojavljuje zviježđe Škorpiona, dok na zapadu postupno zalazi Orion.
Upravo taj prizor stoljećima je bio prisutan na noćnom nebu.
A upravo njega antička mitologija pretvara u priču.
Orion je lovac koji se hvali da može pokoriti svu divljač na Zemlji.
Artemida, božica lova, kažnjava njegovu oholost šaljući Škorpiona koji ga ubija.
Na nebu se ta priča neprestano ponavlja.
Kada izlazi Škorpion, Orion nestaje.
Mit postaje astronomija.
Astronomija postaje mit.
Upravo je ta simbolička logika bila polazište za istraživanje treće osi.
Od Knososa do Gabele
Kada se taj pravac prenese preko prostora, ponovno se pojavljuje niz iznenađujućih podudarnosti.
Na južnom kraju prolazi kroz središnji Koulores u minojskoj palači u Knososu – kružnu strukturu čija namjena i danas nije jednoznačno objašnjena.
Koulores u palači Knosos i njegova prostorna povezanost s mitoastronomskom osi. Usporedba položaja kružne strukture unutar minojske palače s izgledom tipičnog ilirskog bunara, čiji je oblik iznenađujuće sličan kouloresima.
Nastavljajući prema sjeverozapadu os prolazi kroz više sakralnih i javnih objekata na Kreti, a zatim dolazi do antičkoga Korinta.
Ondje prolazi kroz samo središte Pavlove Beme, nastavlja kroz monumentalni rimski ulaz u Apolonovo svetište te presijeca prostor Apolonova hrama.
Drugim riječima, ne dodiruje samo grad Korint.
Presijeca njegovo ritualno i reprezentativno središte.
Prostorni odnos triju korintskih markera na trećoj mitoastronomskoj osi. Gore: položaj Pavlove Beme, rimskog ulaza i Apolonova hrama na karti. Sredina: rimski ulaz (A) i Apolonov hram (B). Dolje: pogled u prostoru koji prikazuje njihov međusobni položaj na istoj osi zajedno s Pavlovom Bemom (C)
Nastavljajući dalje prema zapadu dolazi do Meštrovićeva mauzoleja u Cavtatu, koji smo u prethodnim istraživanjima interpretativno povezali s mogućom Aulidom, odnosno mjestom na kojem je, prema grčkoj predaji, Agamemnonova vojska čekala povoljan vjetar za polazak prema Troji.
Cavtatski segment treće mitoastronomske osi. Ista astronomska linija prolazi kroz geometrijsko središte kupole Meštrovićeva mauzoleja i kroz središte kružne obalne uvale Kamen mali, pokazujući da se motiv presijecanja kružnih prostora nastavlja i na prostoru antičkog Epidaura. Kružna uvala Kamen mali u prethodnim je istraživanjima razmatrana kao mogući prostor ritualnih aktivnosti zbog svoje karakteristične morfologije i položaja uz antički Epidaur.
Od Cavtata os nastavlja prema gabeoskom opservatoriju, ponovno prolazeći njegovim geometrijskim središtem.
Time se još jednom pojavljuje isti obrazac koji smo već uočili na prethodnim osima – geometrijska središta, kružne strukture i simbolički važni prostori raspoređeni uz isti astronomski pravac.
Susret triju mitoastronomskih osi u geometrijskom središtu gabeoskog opservatorija. Linije povezane s proljetnim ekvinocijem (83°), Jurjevom (72°) i Medejinim putem (140°) konvergiraju u istoj kružnoj strukturi, koja predstavlja zajedničko ishodište svih triju analiziranih pravaca.
Medeja kao poveznica između Kolhide i Korinta
Medeja kao poveznica između Kolhide i Korinta
Treća os otvara još jednu zanimljivu mogućnost.
Na prvoj osi pratili smo Jasonovo putovanje prema Kolhidi.
Ondje se nalazi Zlatno runo.
Ondje vlada kralj Ejet.
Ondje započinje Medejina priča.
Na vrhu današnje fontane Zlatnog runa u Kutaisiju nalaze se vatreni konji njezina oca Ejeta – dar boga Sunca Helija, koji čuvaju Zlatno runo.
Ali Medejina priča ondje ne završava.
Naprotiv.
Nakon osvajanja Zlatnog runa upravo Medeja napušta Kolhidu i zajedno s Jasonom dolazi u Korint.
A upravo je Korint jedna od ključnih točaka treće mitoastronomske osi.
Prema Pausaniji, upravo se u prostoru oko Apolonova svetišta nalazio grob Medejine djece i mjesto povezano s njezinom najtragičnijom životnom epizodom.
Drugim riječima, ako prva os prati početak njezina puta, treća os prati njegov završetak.
Kolhida.
Korint.
Početak.
Kraj.
Medeja kao poveznica između Kolhide i Korinta. Nakon osvajanja Zlatnog runa upravo Medeja povezuje dva ključna prostora ovoga istraživanja – Kolhidu, gdje započinje njezina priča, i Korint, gdje prema antičkoj predaji završava njezina sudbina. U tom smislu treća mitoastronomska os može se promatrati kao simbolički nastavak puta započetog na prvoj osi.
Agamemnon, Artemida i Aulida
Na istoj osi ponovno se pojavljuje i Artemida.
Prema grčkoj predaji, Agamemnon je prije polaska prema Troji ubio Artemidinu svetu košutu i pritom se još razmetao vlastitim lovačkim umijećem.
Božica ga zbog toga zaustavlja u Aulidi.
Vjetar prestaje puhati.
Grčka flota ne može isploviti.
Tek nakon žrtve Ifigenije put prema Troji ponovno postaje moguć.
Promatrano simbolički, teško je ne uočiti sličnost s mitom o Orionu.
U oba slučaja pojavljuje se lovac koji zbog vlastite oholosti izaziva Artemidin gnjev.
U oba slučaja dolazi do kazne.
A u oba slučaja upravo Artemida određuje trenutak kada će se ciklus nastaviti.
Ako se ova priča promatra kroz prizmu neba, tada Škorpion koji pobjeđuje Oriona postaje nebeski pandan Artemidinoj kazni.
Mit i astronomija ponovno govore istim jezikom.
Mit na zemlji i mit na nebu. Dok Artemida zaustavlja Agamemnona u Aulidi, na nebu Škorpion preuzima mjesto Oriona. U toj simboličkoj slici astronomija i mit ponovno govore istim jezikom.
Karakteristični markeri treće mitoastronomske osi
I treća mitoastronomska os pokazuje iznimnu gustoću prostornih markera, premda njihova sustavna obrada još uvijek traje. Već sada je vidljivo da se, kao i na prethodne dvije osi, ponovno pojavljuju geometrijska središta, kružne strukture, sakralni prostori, izvori i mjesta koja imaju izraženu simboličku ili povijesnu vrijednost.
Među najzanimljivijim lokalitetima izdvajamo:
- središnji Koulores u palači Knosos;
- sakralne građevine i javne objekte duž antičke knososke ceste;
- Pavlovu Bemu u Korintu, kroz čije geometrijsko središte prolazi os;
- monumentalni rimski ulaz u Apolonovo svetište;
- prostor Apolonova hrama;
- rt Asteri kod Galaksidija, čiji naziv priziva Asteriju, Titanidu povezanu s Letom i rođenjem Apolona;
- vodopad Balta di Stringa, čije ime otvara zanimljive etimološke i simboličke usporedbe koje će biti predmet zasebne analize;
- Meštrovićev mauzolej u Cavtatu, čiju kupolu os presijeca gotovo po geometrijskoj sredini.
Na prikazanom kolažu izdvojeni su reprezentativni primjeri dosljednog ponavljanja istog geometrijskog obrasca: astronomski definirana linija koja ne prolazi rubno, nego kroz samo središte kružnih i centralno organiziranih struktura.
U ovom presjeku os presijeca četiri prostorno i kulturno različita lokaliteta: kružnu kupolu crkve cara Konstantina u Heraklionu, rt Kulu u Dračevu na ušću Krupe u Neretvu, kupolu crkve sv. Mihaela na gradskom groblju u Ljubuškom te središte ilirskog bunara u Vrbanju.
Iako nastali u različitim razdobljima i kontekstima, svi ovi objekti dijele istu prostornu karakteristiku – jasno definirano geometrijsko središte kroz koje prolazi ista astronomska os. Upravo se u takvim ponavljanjima, kada se promatraju kumulativno, oblikuje temeljna metodološka hipoteza ovog istraživanja: da određeni tipovi lokaliteta ne stoje samo na liniji, nego na njoj funkcioniraju kao čvorišta koncentrirane prostorne simbolike.
Rt Kula u Dračevu – geometrijsko središte i narativ Neretve
Nakon Cavtata os nastavlja prema dolini Neretve.
Na tom se pravcu nalazi Rt Kula u Dračevu, smješten na ušću rijeke Krupe u Neretvu. Linija prolazi upravo kroz geometrijsko središte same kule, ali zanimljivost ovoga lokaliteta ne završava prostornom geometrijom.
Rijeka Krupa zauzimala je važno mjesto u razmišljanjima Roberta Salinasa Pricea, koji ju je zbog njezinih hidroloških osobitosti uspoređivao s Homerovim opisom rijeke Skamandar te smatrao jednim od argumenata za smještanje Troje u donju Neretvu. Time se i na ovoj osi ponovno susreću rezultati geometrijske analize prostora i Priceova interpretacija Homerova krajolika.
Dodatnu simboličku zanimljivost predstavlja činjenica da se upravo 19. lipnja, svega dva dana prije ljetnoga solsticija, obilježava početak Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine – događaja koji je pokrenuo Veliku istočnu krizu i trajno promijenio političku kartu jugoistočne Europe. Ne tvrdimo da između tih činjenica postoji izravna povijesna povezanost, ali zanimljivo je primijetiti kako se i ovdje, neposredno uz solsticijski prijelaz, ponovno pojavljuje motiv početka velikih povijesnih promjena. Osim toga nazivi Rat (Cavtat) i Rt (Dračevo) označavaju identičnu stvar a to je usijek ili izbočina (u Cavtatu kopno u more, u Dračevu kopnu spoj Krupe i Neretve).
Rt Kula u Dračevu – točka presjeka treće mitoastronomske osi
Povratak u Gabelu i nastavak osi prema sjeverozapadu
Nastavljajući dalje prema sjeverozapadu, os prolazi kroz gabeoski opservatorij, ponovno presijecajući geometrijsko središte njegove kružne strukture. Time se zatvara prostorni niz koji povezuje Knosos, Korint, Cavtat i Gabelu.
Na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije isti pravac nastavlja pratiti brojne markere, među kojima se izdvajaju:
- ilirski bunar u Vrbanju, kroz čije geometrijsko središte prolazi os;
- Bodenička glava Cicrina, lokalitet s megalitnim i gradinskim ostacima;
- željeznička stanica Hutovo, koju os presijeca kroz središte građevine;
- kapelica sv. Ante u Zvirićima;
- kapela na gradskom groblju u Ljubuškom, kroz čiju kupolu prolazi os;
- ilirska gradina kod Donjeg Proboja;
- izolirani stećak u Orguzu;
- Stari grad Modruš;
- Božji studenac kod Ravne Gore;
- Vilinski gaj;
- crkva Majke Božje Dobroga Savjeta u Sloveniji;
- crkva Sveta Tri Kralja u Rovtama;
- te niz drugih izvora, gradina, kapelica, vrhova i kružnih struktura koji će biti obrađeni u zasebnom katalogu.
Za razliku od Jurjevske osi, katalog markera ove linije još je uvijek u izradi. Međutim, već sada postaje vidljivo da se i ovdje ponavlja isti obrazac koji smo uočili na prethodnim osima: astronomski definirani pravac povezuje geometrijska središta, sakralne prostore, izvore, gradine, kružne strukture i mjesta snažne simboličke vrijednosti.
Ako prva os pripovijeda Jasonov odlazak prema Kolhidi, a druga povezuje Zlatno runo s Trojanskim ratom, tada treća os zatvara krug. Ona prati Medejin put od Kolhide do Korinta, Agamemnonov put prema Troji i naposljetku se vraća u Gabelu, gdje se sve tri mitoastronomske osi ponovno susreću u istome prostoru.
Božji studenac na Javorovoj kosi iznad Ravne Gore. Treća mitoastronomska os prolazi kroz niz izvora, bunara i drugih mjesta koja lokalna predaja prepoznaje kao posebne prostore. Božji studenac od davnina je poznat kao izvor koji, prema narodnoj predaji, nikada ne presušuje i kojemu se pripisuju blagotvorna svojstva za oči.
Od pojedinačnih podudarnosti do obrasca
Kada se promatra samo jedan marker, gotovo uvijek postoji mogućnost da je riječ o slučajnosti.
Jedna crkva.
Jedan bunar.
Jedna kula.
Jedan izvor.
Jedna kružna struktura.
Ništa od toga samo po sebi ne može predstavljati dokaz.
Međutim, istraživanje nije krenulo od tih lokaliteta.
Nismo prvo tražili crkve.
Nismo prvo tražili gradine.
Nismo prvo tražili izvore.
Najprije su određeni astronomski pravci.
Tek nakon toga počelo je provjeravanje prostora.
I upravo tada počeo se pojavljivati obrazac.
Na svim trima osima.
Na različitim državnim područjima.
U različitim kulturnim tradicijama.
I u različitim povijesnim razdobljima.
Najčešće se pojavljuju upravo:
- kružne strukture;
- geometrijska središta;
- sakralni objekti;
- izvori i bunari;
- gradine;
- kule;
- groblja;
- mjesta prijelaza;
- prirodni vrhovi;
- te lokaliteti koji u predaji nose snažnu simboliku.
Naravno, ne tvrdimo da su svi ti objekti nastali planski niti da između njih postoji jedinstvena povijesna veza.
Ali kada isti astronomski pravci ponovno i ponovno prolaze upravo kroz takve prostore, legitimno je postaviti pitanje postoji li iza toga obrazac koji još uvijek ne razumijemo.
Posebno je zanimljivo što se isti princip ne pojavljuje samo na jednoj osi.
Ponavlja se na proljetnom ekvinociju.
Ponavlja se na Jurjevu.
Ponavlja se na osi koju smo simbolički povezali s ljetnim solsticijem.
Drugim riječima, ne uspoređujemo jednu neobičnost.
Uspoređujemo tri međusobno neovisna sustava koji pokazuju vrlo sličnu prostornu logiku.
Možda je riječ o slučajnosti.
Možda o načinu na koji ljudski um traži obrasce.
A možda upravo u toj pravilnosti leži trag nekog starijeg načina promišljanja prostora, astronomije i svetoga krajolika.
To pitanje za sada ostaje otvoreno.
Ali upravo zato vrijedi nastaviti istraživati.
Važno je naglasiti da markeri nisu odabrani zato što potvrđuju unaprijed zamišljenu priču. Naprotiv, mitološke interpretacije uslijedile su tek nakon što su bile određene astronomske osi i evidentirani prostorni markeri. Upravo taj redoslijed predstavlja temelj ovoga istraživanja.
Prva os – Antički proljetni ekvinocij (83°)
Druga os – Jurjevo (72°)
Treća os – Orion i Škorpion (140°)
Odabrani primjeri prostornih markera zabilježenih na trima mitoastronomskim osima. Prikazani lokaliteti predstavljaju ilustrativan presjek različitih tipova markera – prirodnih vrhova, izvora, sakralnih objekata, arheoloških nalazišta, gradina, stećaka i kružnih struktura – koji su evidentirani tek nakon određivanja astronomskih pravaca. Kolaži ne predstavljaju cjelovit katalog, nego vizualni uzorak obrazaca uočenih na osi antičkog proljetnog ekvinocija, Jurjeva te osi povezanoj s ljetnim solsticijem.
Sinteza – Tri mita, jedan obrazac
Na kraju se vraćamo pitanju s početka ovoga članka.
Jesu li Argonauti i Trojanski rat doista dvije odvojene priče?
Ili su antički autori koristili isti simbolički jezik kako bi opisali različite faze jednog te istog kozmičkog ciklusa?
Na prvi pogled sve izgleda jednostavno.
Argonauti pripadaju jednoj generaciji junaka.
Ahilej, Hektor i Trojanski rat drugoj.
Medeja pripada jednoj priči.
Agamemnon drugoj.
Kolhida se nalazi na jednom kraju antičkog svijeta.
Troja na drugom.
Međutim, kada se promatraju astronomski pravci, stvari počinju izgledati drukčije.
Prva os povezuje Gabelu i Kolhidu preko pravca koji odgovara proljetnom ekvinociju brončanoga doba.
Druga os povezuje motive Zlatnoga runa, povratka Argonauta i datuma koji je Eratosten povezivao s padom Troje.
Treća os povezuje Medeju, Korint, moguću Aulidu, Cavtat i Gabelu kroz simboliku ljetnog vrhunca i početka silaznog dijela godišnjeg ciklusa.
Svaka od tih osi može se promatrati zasebno.
Ali njihova prava snaga pojavljuje se tek kada ih promatramo zajedno.
Tada postaje vidljivo da se isti motivi neprestano vraćaju.
Žrtva.
Putovanje.
Prijelaz.
Smrt i obnova.
Voda.
Izvori.
Kružne strukture.
Sunce.
Zvijezde.
Početak i kraj ciklusa.
Drugim riječima, možda ne promatramo tri različita mita.
Možda promatramo tri različita poglavlja iste priče.
Posebno je zanimljivo što se u središtu svih tih putanja ponovno pojavljuje Gabela.
Ne kao dokaz.
Ne kao unaprijed postavljena pretpostavka.
Nego kao rezultat geometrijskih analiza.
Prva os vodi prema Kolhidi.
Druga prema prostoru koji antička predaja povezuje sa Zlatnim runom i povratkom Argonauta.
Treća prema Korintu, Medeji i mogućoj Aulidi.
A sve tri na različite načine ponovno dodiruju isti prostor donje Neretve.
Upravo zato pitanje više nije samo gdje se nalazila Troja.
Pitanje postaje mnogo šire.
Jesu li drevni ljudi određene krajolike promatrali na način koji danas više ne razumijemo?
Jesu li pojedine točke u prostoru bile povezane astronomskim, kalendarskim ili ritualnim značenjima?
Jesu li mitovi služili samo kao književnost ili su istodobno predstavljali svojevrsne karte vremena, prostora i neba?
Naravno, ovdje ne nudimo konačne odgovore.
Niti tvrdimo da smo riješili enigmu Argonauta.
Niti da smo dokazali gdje se nalazila Troja.
Takve bi tvrdnje bile neozbiljne.
Ono što možemo pokazati jesu mjerljivi elementi.
Koordinate.
Azimuti.
Astronomski događaji.
Geometrijska središta.
Prostorni obrasci.
A upravo iz tih mjerljivih elemenata proizlaze pitanja koja smatramo vrijednima daljnjeg istraživanja.
Možda su sve ovo samo slučajnosti.
Možda ljudski um prirodno traži obrasce čak i tamo gdje oni ne postoje.
Ali postoji i druga mogućnost.
Možda su antički mitovi mnogo složeniji nego što ih danas zamišljamo.
Možda iza priča o Jasonu, Medeji, Ahileju i Agamemnonu stoji zajednički sustav simbola koji povezuje nebo, krajolik i vrijeme.
Ako je tako, onda Zlatno runo, Troja i Gabela možda nisu samo mjesta na karti.
Možda predstavljaju točke jednog mnogo većeg narativa koji tek počinjemo naslućivati.
I upravo zato ovo istraživanje ne završava ovdje.
Možda je najvažnije pitanje od svih tek otvoreno.
Što ako mitovi nisu nastali kako bi nam rekli što se dogodilo, nego kako bi nam pokazali kako promatrati svijet?
Šire od Argonauta i Troje
Važno je naglasiti da tri osi predstavljene u ovom članku nisu jedine koje smo istraživali.
One su tek dio mnogo šire mreže astronomski definiranih pravaca koje posljednjih godina uspoređujemo s datumima tradicionalnoga Kotača godine, izlascima i zalascima Sunca te prostornim rasporedom prirodnih i kulturnih lokaliteta.
Na mnogima od tih pravaca pojavljuje se isti fenomen koji smo opisali u ovome radu: iznimna gustoća prostornih markera – kružnih struktura, izvora, sakralnih građevina, gradina, grobalja, vrhova, megalitnih lokaliteta i drugih mjesta koja imaju naglašenu simboličku ili povijesnu vrijednost.
Tek nakon što su takvi markeri sustavno evidentirani, otvorio se prostor za njihovu interpretaciju. Upravo zato u našim člancima i videoanalizama često razlikujemo dva sloja istraživanja. Prvi je egzaktan i temelji se na koordinatama, azimutima, astronomskim izračunima i prostornoj geometriji. Drugi je interpretativan i pokušava odgovoriti na pitanje zašto se određeni motivi ponovno pojavljuju upravo na tim pravcima. Taj drugi sloj nije konačan odgovor, nego poziv na razmišljanje i daljnju raspravu.
Drugim riječima, priče o Argonautima, Troji i Medeji nisu jedine koje se mogu promatrati na ovaj način. One su samo prvi primjeri koji pokazuju koliko se različitih povijesnih, mitoloških i simboličkih slojeva može otvoriti kada se prostor počne promatrati kroz astronomiju i geometriju.
Gdje dalje?
Ovaj članak predstavlja tek jedan dio šireg istraživanja u kojem se astronomski pravci uspoređuju s rasporedom prostornih markera, antičkom mitologijom i tradicionalnim kalendarom godine.
U dosad objavljenim člancima analizirali smo i druge astronomske osi povezane s prijelaznim točkama godišnjega ciklusa, među kojima posebno mjesto zauzimaju istraživanja posvećena Vratima ljeta. Upravo se u tim radovima detaljnije razrađuju mnoge analogije koje su u ovom članku tek naznačene – odnos između astronomskih pravaca, ritualnoga krajolika, mitoloških motiva i prostornih obrazaca.
Posebno preporučujemo četvrti dio serijala “Vrata ljeta”, u kojem su prikazane neke od najupečatljivijih geometrijskih i simboličkih podudarnosti te razvijene interpretacije koje nadilaze okvire ovoga rada.
Za čitatelje koji žele detaljnije pratiti metodologiju istraživanja, preporučujemo da članke čitaju kronološkim redom, budući da svaki od njih nadograđuje prethodne analize novim astronomskim izračunima, prostornim markerima i komparativnim primjerima.
