UVOD
Posljednji dan listopada, odnosno noć prije 1. studenog, u Americi je poznat kao Halloween ili Noć vještica, kako je, vidjet ćemo, pogrešno preveden. Zadnjih godina kod nas je prisutan jedan pokušaj komercijalizacije i kopiranja tih običaja, koji se u suvremenoj kulturi svode na maskenbal, bundeve i horor estetiku. Je li slučajno da država koja predvodi svijet, sve izokreće u svoju suprotnost? No doći ćemo do toga.
Halloween se podudara s kršćanskim blagdanom Svih Svetih i stoga nastaje jedan prijepor i otpor, pogotovo u tradicionalnim krugovima, koji duboko štuju ovaj blagdan vezan za mrtve, odnosno duše umrlih.
Ta distinkcija u datumima zapravo je savršeni prikaz sinkretizma. Svi Sveti (1. studeni) slave se kao dan svih kanoniziranih svetaca, dok je Dušni dan (2. studeni), rezerviran za molitvu za sve pokojne srodnike. Ova tradicija posebno je jaka kod Hrvata. Kršćanstvo je, premještajući proslavu Svih Svetih sa 13. svibnja na 1. studeni u 8. stoljeću, osiguralo poklapanje s keltskim Samhainom i starim europskim jesenskim blagdanima štovanja mrtvih. Time je Crkva prihvatila prirodnu potrebu naroda da u vrijeme jeseni obilježi sjećanje na pretke, čime je uspostavljen most između starog paganskog, i novog kršćanskog kalendara.
Vidimo da se iza ovog prividnog prijepora, nastalog zbog šarene kulise konzumerizma, skriva duboka drevna tradicija — ona koja se proteže kroz tisućljeća, povezujući kršćanske, keltske, slavenske i univerzalne mitološke obrasce o prijelazu između svjetova živih i mrtvih.
Blagdan Svih Svetih zapravo je kršćanski sinkretizam drevnog štovanja i molitve za pokojne.
Kada se pogleda šire, lako se uočava da je ono što danas pogrešno nazivamo Noć vještica, zapravo moderna maska starog slavenskog i indoeuropskog obreda — trenutka kada se otvara granica između svijeta ljudi i svijeta predaka. Vidjet ćemo da to nije američki izum, niti „uvozni blagdan“, već odjek starog znanja koje su poznavali i naši preci.
Kroz etimološku analizu, pokazat ćemo da je naziv “Noć vještica” – iako pogrešan u kontekstu prevođenja (All Hallows’ Eve) – ironično pogodio izvorni slavenski arhetip noći posvećene onoj koja zna (Vedma/Vještica) i susretu s precima.
Blagdan su zvali različitim imenima:
Samhain, Dziady, Zadušnice, Radonitsa, Dušičky — ali poruka je uvijek ista: sjećanje na pretke…
VJEŠTICA – čuvarica prijelaza
No kad smo spomenuli riječ ”vještica”, red bi bio pozabaviti se malo i njenim korijenom koji je suprotan od današnjih konotacija, koje su opet posljedica srednjovjekovnih progona i moderne izopačenosti. Kada se krajem 70. godina prošlog stoljeća pojavio film Halloween, koji je postigao svjetsku slavu, morao se naći način da se on prevede, i netko je uzeo za shodno da je najprikladniji naziv Noć vještica. Taj naziv apsolutno nema nikakve veze s originalnim filmom. No osoba koja je prevela film ”promašivši ceo fudbal”, zapravo je pogodila u bit stvari, a u članku ćemo vidjeti, da je Noć vještica itekako realan naziv za ono što se nekad u prošlosti slavilo.
Riječ ”vještica” dolazi od riječi vještina — što je osobina osobe koja zna. U drugim slavenskim jezicima pojavljuju se oblici poput vedma, vidma — od korijena vidati, vidjeti, znati, istog iz kojeg potječe i sanskrtska veda (znanje). Postoji i etimološka srodnost s pojmom vjesnica – ona koja donosi vijesti iz onostranog svijeta. U tom smislu, vještica je glasnica duša, most između živih i mrtvih. Vidimo da riječi same nose tragove drevne mudrosti. Zanimljivo, u slavenskim jezicima se i dalje čuje taj stari ton svetosti:
- vještina – sposobnost, znanje, moć
- vijest – poruka, glas iz svijeta izvan vidljivog
- vjesnica – ona koja donosi vijesti, često iz onostranog
- vještica – ona koja poznaje svjetove, koja je čuvarica granice između živih i mrtvih.
Fonetsku sličnost nalazimo i u rimskoj mitologiji, gdje postoji Vesta, božica domaćeg ognjišta, čija su svetišta čuvale vestalke – žene koje nikada nisu smjele ugasiti sveti plamen. Vesta je čuvala ognjište, baš kao što je slavenska vještica čuvala znanje i svjetlost u tami zime. Ognjište i vatra — to su simboli duše, topline, doma — svjetlosti koja ne smije nestati. I nije slučajno da se Noć vještica (Samhain) i Svi sveti vežu uz svijeće, oganj, svjetlo. Vještica i Vesta dijele istu iskru.
Štoviše, fonetska veza s ognjištem i vatrom možda je još dublja. Starorimska Vesta, čuvarica svetog plamena, dijeli arhetip s grčkim bogom Hefestom, kovačem i gospodarom vatre, čiji se rad odvija u dubinama zemlje. Budući da je vatra, bilo ona na ognjištu (Vesta), ili u podzemnoj kovačnici (Hefest), simbol života i svjetlosti, nije isključeno da i sam izraz fešta (proslava) vuče korijen iz te iste sakralne vatre, čime se slavljenje (feštanje) povezuje s čuvanjem i obnavljanjem iskonskog plamena. I Vještica (čuvarica znanja/svjetlosti), i Vesta (čuvarica vatre), i Hefest (gospodar vatre) dijele istu iskru koja se ne smije ugasiti.
Vestin je grčki pandan Hestija, čije ime doslovno znači ‘ognjište’. Zanimljivo, ova božica vatre i doma arhetipski odzvanja u germanskoj riječi za vješticu, Hexe, koja potječe od izraza za ‘onu koja stoji na granici/međi’ (hagazussa). Iako etimološki nisu izravno povezane, one sve dijele istu ulogu: čuvarice svetosti praga, bilo da je to prag doma (Hestija) ili prag između svjetova (Hexe i slavenska Vještica). I nije slučajno da se Noć vještica (Samhain) i Svi sveti vežu uz svijeće, oganj i svjetlo.”
Kasnije, kroz razdoblje inkvizicije, taj je arhetip demoniziran. Ono što je nekoć bilo sveto – poznavanje prirode, ciklusa, biljaka i duhova – proglašeno je herezom. Znanje je postalo prijetnja, a mudrost grijeh. No, u jeziku i pričama, istina je preživjela: vještica je ona koja zna.
TRI LICA SLAVENSKE VJEŠTICE – Vedma, Čarodejnica i Vještica
Ako se promotri slavenski jezični krug, tri su ključne riječi koje opisuju biće ženske magijske moći: vedma, čarodejnica (čarobnica) i vještica. Ti korijeni prisutni su u svim slavenskim jezicima u nazivlju za vješticu. Sve tri potječu iz istog idejnog korijena — one koje znaju i vide (vedma), koje su čarobne (čarobnice) i koje su vješte i umiju (vještice). U njima se, gotovo poput arhetipskog zapisa, čuva izvorna slika žene-posrednice između svijeta živih i svijeta mrtvih.
Vedma (vidma, vjedma), u ruskom, ukrajinskom i bjeloruskom jeziku, dolazi od staroslavenskog korijena věd- – „znati“, „vidjeti“, „spoznati“. Povezana je s pojmom vedati, koji se javlja i u sanskrtu kao veda – „znanje“. Vedma je ona koja zna, ona koja vidi onkraj. U tom se smislu njezina uloga povezuje s proročicama i vidaricama, ali i s bićima šume i podzemlja – s područjem Velesa, gospodara mrtvih, tajni i podzemnih voda. Nije slučajno da je i ime boga Vodan (Voden, Voda) srodno engleskom wood (šuma), jer se svijet duhova i korijenja – mjesto prijelaza – uvijek smještao u šumi, pod korom drveta, u tami i vlazi, u samom središtu života i smrti.
Čarodejnica ili čarobnica dolazi od korijena čar, koji u staroslavenskom označava riječ moći, glas koji mijenja svijet. U tom je smislu čaranje blisko pojmu logosa – stvaranja riječju. Zanimljivo, korijen čar (ili čern, „crno“) također upućuje na svijet tame, odnosno na podzemni, zimski aspekt svijeta – na isto područje gdje vlada Veles. Dakle, čarodejnica nije „mračna“ u suvremenom negativnom smislu, nego je čuvarica čarnog znanja, onog koje se otkriva tek kad svjetlost sunca zađe, kad započne zima i kad se otvaraju vrata svijeta duhova. Ovaj izraz dominira kod Slovenaca i Zapadnih Slavena (Čeha, Poljaka, Slovaka).
Sve tri riječi — Vedma, Čarodejnica i Vještica — zajedno tvore trostruki arhetip žene-posrednice, iscjeliteljice i čuvarice tajne. One ne mogu biti simboli straha, ali su zato čuvarice prijelaza: između dana i noći, ljeta i zime, života i smrti. Upravo se u noći poput Samhaina – taj prijelaz najjasnije osjeća.
Analizom riječi vidimo da vještica originalno nije bila „zla starica“, već žena znanja, čuvarica prijelaza, posrednica između svjetova. Njezina je funkcija bila vidati i povezivati, a ne plašiti i proklinjati.
Vodan, šuma i čarni svijet
Etimološki i simbolički, mnoge niti vode do figure Vodan(a) — starog božanstva voda, magle i šume. Njegovo ime je moguće povezati s germanskim Wodan (Odin), ali i sa slavenskim korijenom vod- (voda, vođenje, znanje). U engleskom wood znači šuma, a korijen dolazi od istog indoeuropskog glagola koji označava divlje, sveto, prirodno. Vodan je bio gospodar šuma, tame i tišine – upravo onog svijeta u koji se duše spuštaju nakon smrti.
U toj šumi vlada Veles, bog podzemlja i mudrosti, čije se ime često povezuje s pojmom velja – veliko, sveto, moćno.
Veles, gospodar ovoga svijeta, često je u mitologiji prikazivan kao rogati bog (povezan sa stokom, runama i magijom), a njegova je sfera vlažna zemlja i podzemlje, gdje borave duše predaka. Zbog svoje uloge čuvara granice, Veles je izravna slavenska paralela keltskim božanstvima Samhaina i germanskom Wodanu (Odinu), koji također vladaju magijom i dušama umrlih. Veles je bio odgovoran za prevođenje duša preko granice, čime je ova noć, Samhain, u suštini njegova noć.
Dakle, vještica kao „šumska žena“ — Vidma od Vodana — pripada tom čarnom, šumskom svijetu. Čarni (crni) svijet nije bio „zlo“, već svijet tajne, mrtvih, snova i korijena. Odatle i riječi čar, čarati, čarobnica: činiti nešto nevidljivo vidljivim. Crno je boja plodne zemlje, boja zore prije sunca, boja misterija. Otud i čarolija — čin vraćanja svjetlosti iz tame. Otud i šamani, vrijedni poznavatelji šumskog znanja i iscjelitelji.
I sam blagdan Samhain, kojeg ćemo razložiti i objasniti, u sebi fonetski priziva šamana i šumu, kao bitne odrednice blagdana granice živog i mrtvog svijeta.
OD SVETOG DO KARNEVALA
Kada smo raščlanili naš termin ”vještica”, idemo do Amerike da vidimo kako je uopće nastao taj komercijalni, maskaradni, pa i degutantni Halloween. U Americi su irski doseljenici donijeli drevni blagdan Samhain kojeg su nazvali All Hallows’ Eve(ning) – večer uoči Svih svetih. Kroz stoljeća, taj se blagdan pretvorio u zabavu za djecu, ali u karneval u kojem prevladavaju kosti, demonska bića i strašne priče, što apsolutno nema veze sa štovanjem mrtvih i kultom predaka. Duhovni smisao zamijenjen je igrom, maskaradom, demonijom i potrošnjom. Zato ne čudi kada se taj običaj vratio u Europu kao „Noć vještica“, da su ga mnogi u nas odbacili kao „sotonistički“ – ne shvaćajući da su naši djedovi stoljećima slavili istu stvar, samo u originalu. Možda i nije slučajno da je ono što je danas maska, nekoć je bilo sveto lice prirode, i da je ono što je danas strašno, nekoć bilo sveto.
KAKO JE NASTALA ”NOĆ VJEŠTICA”– od Samhaina do ”kopije kopije”
Današnji pojam Halloween nastao je, kao što smo naveli, od staroengleskog izraza All Hallows’ Eve(ning), što doslovno znači Večer svih svetih. Riječ Hallow znači „svet“, a Eve označava „večer uoči“. Dakle, izvorno, Halloween je bila Noć svetih duša, uoči blagdana Svih svetih.
S vremenom, poganski običaji koji su se stoljećima zadržali u narodu (maskiranje, paljenje vatre, simbolika duša) spojili su se s kršćanskim blagdanom. Kada su Irci i Škoti emigrirali u Ameriku u 19. stoljeću, ponijeli su te običaje sa sobom. Ondje su se oni pretvorili u pučki i kasnije komercijalni fenomen – mješavinu maskiranja, strašnih priča i zabave.
Filmska industrija, osobito horor žanr, dodatno je pojačala tu sliku – Halloween kao noć duhova, vještica, demona i strave. Kada su se prvi američki filmovi s tom tematikom počeli prikazivati u Europi i kod nas, prevoditelji su tražili odgovarajući naziv, i tako je nastao naziv „Noć vještica“.
Taj prijevod, iako fonetski dojmljiv, potpuno je pogrešan po smislu – jer originalno All Hallows’ Eve uopće ne govori o vješticama, nego o svetima i dušama predaka. No, budući da su u američkoj verziji maske i filmovi isticali vještice kao centralni motiv, prevoditelji su „uhvatili“ taj vanjski sloj, dok su duboki korijeni i značenje ostali u sjeni.
Ironija je u tome što mi u slavenskoj tradiciji već imamo izvorni oblik Halloweena – kroz običaje Dziady, Zadušnica, Radonice, o kojima će biti posebne priče, i paljenja svijeća dušama.
ASTRONOMSKI LUK: Samhain i Beltane
A sada idemo u sami izvor blagdana – keltski Samhain, iz kojeg je nastao Halloween. Na kotaču godine, Samhain i Beltane su kod Kelta dvije točke koje dijele godinu na svijet svjetla i svijet tame. U jednoj, Sunce umire i ulazi u podzemni svijet; u drugoj, ponovno se rađa. Zanimljivo, na istoj liniji horizonta: izlazak sunca za Samhain poklapa se s zalaskom za Beltane – kao da se Sunce samo okreće na drugu stranu svijeta. To pokazuje kako su drevni narodi razumjeli kozmičku simetriju: ništa ne nestaje, sve se vraća u ciklusu. Smrt nije kraj, već zimski san života, a Beltane je njegovo proljeće. U keltskom kotaču godine, Samhain je početak zime, dok mu je na suprotnoj strani Beltane (1. svibnja) — početak ljeta. Simbolički, to je isti put — samo u suprotnim smjerovima: Samhain vodi prema svijetu mrtvih, Beltane prema svijetu živih.
SAMHAIN – trenutak između svjetova
Keltski Samhain označavao je, dakle, završetak vegetacijske godine i početak zime. Bio je to trenutak kada se Sunce povlači, kada svijet ulazi u tamu i mirovanje, a duše umrlih napuštaju svoj svijet i nakratko dolaze među žive.
Palile su se velike vatre, iznosila hrana i piće, a domaćini su ostavljali otvorena vrata i svjetlo svijeće — da duše predaka nađu put do ognjišta. Nije to bila noć straha kao što se to danas prikazuje, nego noć sjećanja i zahvalnosti. Mrtvi su smatrani dijelom obitelji, nečim što i dalje živi u krugu prirode.
SLAVENSKI ODJECI SAMHAINA
Iako keltsko ime nije sačuvano na slavenskom prostoru, suština obreda itekako jest. Kroz stoljeća, običaji su mijenjali datume i nazive, ali su zadržali arhetipski obrazac: paljenje svjetla, ostavljanje hrane, okupljanje obitelji, razgovor s mrtvima.
POLJSKA – Dziady (Djedovi)
U Poljskoj se od davnina slavio blagdan Dziady – posvećen precima. Ljudi su na grobove donosili hranu, med, kruh i pivo, a starješine su prizivale duše „djedova“ da prime darove. Na pragovima i prozorima palile su se svijeće kako bi duše mogle pronaći put kući. Kasnije, Crkva je te obrede preuzela i preoblikovala u Zaduszki (Dušni dan), koji se i danas slavi 2. studenog.
No, suština je ostala ista: noć kada mrtvi dolaze među žive, a živi ih dočekuju svjetlom i kruhom. To je slavenski Samhain — samo pod drugim imenom.
RUSIJA I UKRAJINA – Radonitsa i Provody
Na istoku, među Rusima i Ukrajincima, postoji običaj Radonitsa (od riječi radost), kada se duše predaka „raduju uskrsnuću“, ali tu je i izraz ”rad” u korijenu, zbog slavljenja ljudskog rada u polju u proljeće, a Radonitsa je u kršćanstvu vezana za uskršnje cikluse i za proljetno slavljenje duša umrlih, slično kao što je kod Kelta – Beltane. Ljudi posjećuju grobove, donose vino i jelo, a zatim zajedno jedu na groblju. Vjeruje se da tako živi i mrtvi dijele obrok, baš kao što su to činili njihovi pretci u pretkršćansko doba.
Slični običaji poznati su i pod nazivom Provody – „ispratiti mrtve“. To su dani kada se svijet živih i svijet mrtvih ponovo susreću, i kada razgovor s precima nije znak tuge, nego nastavak veze. Oba blagdana vezana su za proljetno štovanje duša umrlih, što odgovara Beltaneu.
Blagdan Beltane kod Kelta slavio se 1. svibnja, 40 dana nakon proljetne ravnodnevnice, a nju često nazivaju paganskim Uskrsom (Esterom). Četrdeset dana nakon Uskrsa u kršćanskom se kalendaru slavi Uzašašće (Spasovo), dan kada Isus napušta svijet živih i odlazi u „svijet predaka“. Taj prijelazni motiv, kao i sama riječ „Radonica“, fonetski podsjeća na „rad“ i „radost“, ali i na ciklus obnove i ponovnog rađanja. Nije slučajno ni da se Praznik rada slavi upravo na Beltane — dan kada se priroda ponovno rađa, kada svijet ponovno oživljava.
Tako se, i bez izravne veze, u jeziku i simbolima održava ista nit: ciklus smrti i ponovnog buđenja, tame i svjetla.
Ovaj proljetni običaj, suprotan jesenskim zadušnicama/Samhainu, ključan je za razumijevanje drevnog kalendara. Postojanje dva glavna ciklusa zadušnica kod Slavena (jedne u jesen/zimu, druge u proljeće/ljeto) snažno dokazuje da je odnos sa smrću shvaćen ciklički, ne linearno. Zadušnice su na taj način bile simetrične točke na kotaču godine.
SVETI LUKA I ZADUŠNICE – kršćanska konverzija paganskog prijelaza
Zanimljivo je da se u pravoslavnom kalendaru, prema Julijanskom računanju vremena, 31. listopada slavi sveti Luka — dan koji narod često zove zadušnice, i koji je fonetski i običajno sličan Dušnom danu kod katolika – 2. studenog. Na Balkanu, pogotovo u Srbiji, Bosni i dijelovima Hrvatske, običaj Zadušnica preživio je gotovo netaknut. Ljudi pale svijeće, donose žito, vino, kruh i vino, a svećenici blagoslivljaju hranu „za duše mrtvih“.
Nekada se na grobljima i jelo, jer se vjerovalo da duše prisustvuju gozbi.
Mnogi etnolozi smatraju da su Zadušnice direktni potomak staroslavenskog kulta predaka, koji je postojao davno prije kršćanstva.
Dakle, iako kod pravoslavaca nema Svih svetih, slavi se blagdan susreta s dušama mrtvih. To je još jedan trag drevne tradicije koji upućuje na to da je Crkva, preuzimajući poganske datume, često kršćanski preoblikovala stare obrede.
I sam lik svetog Luke nije slučajan — njegovo ime (Luka/Lux/Lucius) znači svjetlo, a njegov simbol je bik, što nas vraća na Velesa, starog slavenskog boga podzemlja i bogatstva.
Veles, prikazivan često kao rogat, gospodar je svijeta mrtvih — svijeta koji se otvara upravo u ovoj noći. Kršćanski ”rogonja” naziva se upravo Lucifer. Kršćanstvo je dakle preoblikovalo drevni mit: svjetlo i tama ostali su prisutni, ali s promijenjenim značenjem.
Lukina simbolika, vezana za bika i Velesa, snažno naglašava mitološki prijelaz. Veles se u nekim mitološkim interpretacijama doživljavao kao “noćno Sunce” – božanstvo koje putuje podzemljem tijekom zime. Stoga se datum svetog Luke (koji nosi svjetlo, Lux) savršeno uklapa u priču o očuvanju svjetlosti u trenutku najveće tame i ulaska u zimu, što je bila glavna funkcija obreda Samhaina.
SPONA IZMEĐU ZADUŠNICA I SAMHAINA
Veza između blagdana Zadušnica i Samhaina može se nazrijeti kroz više stvari:
Hranjenje mrtvih: Na groblje se nosi žito (koljivo), vino i hrana/kolači, koji se dijele za pokoj duše i prosjacima, a nekada se i jelo na grobovima (gozba).
Svjetlost: Svijeća simbolizira Kristovu svjetlost, ali se u narodu vjeruje da osvjetljava put pokojnima do sljedećih zadušnica – ključni motiv Samhaina!
Otvorena vrata: U narodu se smatra da su Zadušnice i “Otvorene”, jer se vjeruje da Sveti Petar tada otvara grobove, čime se stanjuju granice (naša teza o dodiru svjetova).
Navedeno je neupitan trag paganskog običaja gozbe s mrtvima – ritualnog hranjenja predaka, koji su se smatrali dobrohotnim duhovima zaštitnicima. I pravoslavne Zimske Zadušnice, iako pokretnog datuma, imaju slične običaje: iznošenje žita (koljiva), vina i hrane na groblja. Vjerovanje da plamen svijeće osvjetljava put pokojnicima do sljedećih zadušnica, te da se na “Otvorene Zadušnice” otvaraju grobovi, izravni su dokazi da je ovaj dan bio shvaćen kao poseban prijelazni trenutak. To naglašava našu tezu: slavenski kult predaka i keltski Samhain dijele istu suštinsku praksu.
SJEVER I JUG SVIJETA – paralela s Meksikom
Zanimljivo je da se gotovo identičan kult mrtvih nalazi i u dalekom Meksiku. Na blagdan Día de los Muertos, ljudi također pale svijeće, ukrašavaju grobove cvijećem i hrane se s mrtvima. Umjesto tuge – slavlje, ples, glazba. Jer smrt nije kraj, nego povratak u zajednicu predaka.
Taj sinkretizam u Meksiku i u slavenskom svijetu ima istu ideju: život i smrt nisu suprotnosti, nego dva lica iste rijeke. I zato ta noć, u svom pravom značenju, nije ni američka ni sotonistička, nego sveta noć ciklusa — noć kad se pali svjetlo za one koji nas gledaju iz tame.
MOGUĆI SLAVENSKI SAMHAIN: Vraćena Noć Vještica
Analizirajući duboki sinkretizam, etimološku moć riječi vještica (kao one koja zna), ulogu Velesa (kao gospodara podzemlja i rogatog boga prijelaza), i univerzalni običaj gozbe s mrtvima praćen paljenjem svjetla (koje im osvjetljava put), dolazimo do snažnog zaključka. Sasvim je logično i uvjerljivo da su drevni Slaveni, jednako kao i Kelti, imali poseban jesensko-zimski obred prijelaza. U toj noći, žene znanja – vedme/vještice – imale su posebnu ulogu posrednica. One su bile vidarice, one koje su poznavale šume (Vodan/Velesova sfera) i koje su u dodiru svjetova mogle komunicirati s precima i donositi vijesti iz onostranog. Ironija sudbine je da je, iako pogrešno preveden s All Hallows’ Eve, termin “Noć vještica” zapravo instinktivno vratio ovom blagdanu njegov izvorni, neokaljani arhetipski smisao — noć posvećenu znanju, sjećanju i pregovorima s drugim svijetom.
ZAKLJUČAK: Povratak svjetlu – kao slavlje prijelaza i sjećanja
Kad se spusti noć između 31. listopada i 1. studenoga, i svjetla svijeća titraju po grobljima, ljudi se sjećaju svojih pokojnika. U toj noći, bilo da je zovemo Svi sveti (All Hollows Evening), Samhain, Dziady, Zadušnice ili Noć vještica (u izvornom a ne ”kopija kopije” značenju), krije se ista poruka: da svjetlo i tama nisu suprotnosti, nego dijelovi istog daha svijeta, da mrtvi nisu nestali, nego su prisutni na drugi način, da je razumijevanje smrti zapravo put prema dubljem razumijevanju života.
Zato bi možda trebali toj noći vratiti izvorno značenje — kao noći sjećanja, poštovanja i povezanosti.
Kada zapalimo svijeću na grobu, kada se sjetimo svojih predaka, kada se u tišini prepustimo molitvi, tada smo dotakli bit priče. U konačnici, možda je najveća čarolija upravo u tome: da svjetlost nije negdje izvan nas, nego da mi sami postajemo svjetiljke koje čuvaju plamen kroz zimu.
Na kraju, jezičari bi možda trebali iznaći novo ime za ono što se sad naziva ”vješticom”.
Doista, terminološka distinkcija je ključna. Umjesto da nastavimo koristiti “vještica” za opisivanje zle osobe (one koja se služi okultnim kako bi naudila drugima), mogli bismo termin vještica vratiti njegovom izvornom, pozitivnom korijenu – onoj koja je vješta, koja zna, onoj koja je Vidarica ili Vedma. Time bi se konačno napravila povijesna i moralna distinkcija između iscjeliteljice i one koja nanosi štetu, a vještici bi se vratio arhetipski ugled.
Spasimo svoje korijene, dok ih još imamo!
