piše: Igor Beno
BLAGDAN ILI PRAZNIK
U ovo blagdansko, netko bi rekao praznično vrijeme, osjetim potrebu napisati nešto prigodno, a da bude prirodno i u duhu blagdana, ali i onoga za čim naša udruga stremi, a to je rasvjetljavanje i promoviranje baštine, folklora, legende i mita. Upravo je hrvatska riječ ”blagdan” iznikla iz tog davnog slavenskog miljea, riječ ”praznik” (bosanski, slovenski, srpski, ruski) također je potekla iz istog miljea, no konotacije su potpuno drugačije i vezane su za to da se za vrijeme blagdana ne radi, nema djelatnog sadržaja, i zato je usvojena riječ ”praznik”, a ”prazan” u najjednostavnijem obliku znači ”bez sadržaja”, ”nepopunjen”, ”šupalj”.
Gledajući današnje konzumerističko vrijeme globalne potrošenosti i površnosti, kojeg resi manjak introspektive i samospoznaje, a višak pragmatičnosti i proračunatog cinizma, možemo reći da je riječ ”praznik” zaista i prava riječ za današnje blagdane koji se, eto tako, samo odrade, bez ikakvog pitanja što znače pojedini običaji ili tko su zaista važni ljudi u našim životima. Bitno je samo da se isprazne ljudi i novčanici, nakon čega i ostanu ”prazni”.
Čestitka iz 1934. s pjesmom ”Narodi nam se”, jednom u nizu prelijepih hrvatskih božićnih pjesama koje sežu u pradavna vremena.
Božićno vrijeme u kršćanstvu poznato je kao slavljenje rođenja Isusa Krista, Onoga koji je došao na svijet donijeti ljudima Svjetlo. Kroz povijest bilo je mnogo sporova i među teolozima, i među povjesničarima, oko datuma Isusova rođenja. Datum 25. prosinac odlučen je koncenzusom za vrijeme cara Konstantina, vjerojatno iz razloga da se pagani u Rimu lakše preobrate na kršćanstvo. U Rimu se tog datuma slavio Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce).
Sol Invictus – rimski bog nastao kao spoj različitih grčkih i rimskih božanstava vezanih za zimski solsticij
JANUS
Prije negoli prijeđemo na opis Janusa, u kontekstu priče koja slijedi, valja istaći da se Sol Invictus (Nepobjedivo Sunca) često predstavljao u sunčanim letećim kočijama koje su vukla četiri konja. Ali još jedno rimsko božanstvo vezano je za ovo vrijeme, a to je Janus. Smatran je bogom svih početaka, vrata, prolaza, prijelaza, novih ciklusa, nove godine. Završetak zimskih svečanosti posvećenih njemu bio je datum 9. siječanj, blagdan poznat kao Agonalija, što je u biti Agnalija, a agni je janje, kao i oganj. Žrtvovanje janjeta i darivanje istoga Janusu bio je ritual blagoslova nove godine. Neki smatraju da je i riječ agonija nastala iz ovog, sad ćemo reći praznika, jer agonija je upravo ono što janje prolazi tijekom žrtvovanja. Agonalija je ujedno i završetak transformacijskog razdoblja započetog saturnalijama netom prije zimskog solsticija. U kršćanstvu postoji slično razdoblje započeto na Božić, a završeno na Bogojavljenje.
Naslovna strana knjige Jamesa Andersona: ”Pravila slobodnih zidara” iz 1723., jedne od najpoznatijih masonskih knjiga i prikaz letećih kočija – četveropega Nepobjedivog Sunca
Nicholas Poussin: Ples u glazbi vremena (1639.) Slika prikazuje Janusov kip i ples putovanja kroz vrijeme kojem gospodari Janus, dok nebom lete kočije Nepobjedivog Sunca
Janus ima dvije glave što svjedoči o njegovoj dualnoj prirodi (prošlost, budućnost, život, smrt, noć, dan). Jedna glava je bradata i ima jarčeve rogove, dok je druga glava mladića. Držao je ključeve raja, krljučeve vrata, a u njegovom svetištu bio je i ritual otvaranja i zatvaranja vrata. Otvaranje vrata značilo bi rat, a zatvaranje mir.
prikaz boga Janusa s dvije glave: starac s rogovima jarca i mladić
Po Janusu mjesec siječanj (kao prekretnica nakon zimskog solsticija) je i dobio ime. Dvije glave također simboliziraju ljetni i zimski solsticij. Janje i jarac također predstavljaju oponente godine, ljeta i zime, koje vrhunce imaju u solsticijima, janje kao mladost, jarac kao starost. Jan je također slavenska riječ i označava sunce koje ima svoj oblik i u imenu Ivan. Narodni izraz ”od Ivana do Ivana” vjerojatno označava razdoblje između dva solsticija. Zanimljivo je da su u kršćanstvu blagdani svetog Ivana vezani za ljetni i zimski solsticij. Ljetni sv. Ivan je 24. lipnja dok je zimski – 27. prosinca.
Ivan Evanđelist – datum slave 27. prosinac. Ptica kojom se evanđelist predstavlja upravo je totemska ptica leta u nebo, označena u božanstvima koja zauzimaju svijet zime, solsticija, u svrhovitosti prirode u snu i smrti, i ponovnog rađanja života. Orao je totem Peruna i Zeusa, ali i Sol Invictusa
Ivan Krstitelj – datum slave: 24. lipanj. Za stare Slavene to je bio dan Ovsenja, Koledovog brata, ili Ivana Kupala. Običaji preskakanja vatre, paljenja ivanjskih krijesova, kupanja na izvorima, potječu upravo iz tog drevnog vremena.
Datum 1. sječanj nazivan je i kalendom i bio je prvi dan svečanosti Agonalija koji će završnicu doćekati 9. siječnja. Zanimljivo je da se po gregorijanskom kalendaru 9. sječanj obilježava sveti Julijan, čije ime spaja ”Jul”, izraz koji obično predstavlja tamnu stranu zime, i ”jan”, svjetlo koje se rađa zimi i uvodi u novo ljeto. Zanimljiva je i fonetska veza ovog imendana s osobom koja je uvela julijanski kalendar, a to je Gaj Julije Cezar, a i sama bazilika sv. Petra u Rimu napravljena je za vrijeme pape koji je uzeo isto ime – Julijan II.
Vezano za Janusova vrata koja nas vode u novu godinu, trebamo istaći podudarnost da u Vatikanu postoje Sveta vrata koje papa otvara svakih 25 godina i ona označavaju upravo ulazak u novi ciklus. Papa Franjo za Božić 2024. otvorio je ova vrata.
Dana 24. prosinca 2024. papa Franjo otvorio je Sveta vrata u bazilici sv. Petra u Vatikanu obilježivši početak ciklusa od 25 godina.
kip svetog Petra ispred bazilike svetog Petra u Vatikanu. Sveti Petar, kao i Janus čuvari su ključeva i otvarači vrata.
prikaz Janusa s ključevima i žezlom
STARI SLAVENI I BOŽIĆ
Solsticij, naravno, nije bio samo rimski blagdan. Svi stari narodi na svoj su način obilježavali zimski solsticij. To je vrijeme kada sunce u svom prividnom gibanju naspram zemlje tri dana ”stoji” pri izlasku na istom mjestu, prije nego se krene kretati natrag. Ujedno su ta tri dana vrijeme najduže noći. Dana 25. prosinca sunce pravi otklon, ”vraća se” nazad i od tad dan postaje dulji. Zato se taj datum generalno smatrao rođenjem Svjetla i logički se nametnuo kao rođenje Isusa Krista koji predstavlja Svjetlo. Međutim biblijski zapisi jasno govore da su tijekom Isusovog rađanja pastiri po noći s ovcama bili u polju, a to je malo nelogično s obzirom na datum i vrijeme (25. prosinac, ponoć)
Stari Slaveni imali su zanimljive i bogate narodne običaje vezane za obilježavanje zimskog solsticija a oni su se, i nakon prelaska na kršćanstvo, u dobroj mjeri očuvali do današnjih dana i trebali bi biti neizostavan dio naše nematerijalne kulturne baštine, nešto na što bi trebali biti ponosni, i nešto što nas je kroz povijest oblikovalo, bez obzira na razlike među nama.
PORIJEKLO IMENA ”BOŽIĆ”
Južnoslavenski narodi za blagdan Kristova rođenja mahom koriste riječ Božić, i ta riječ je vjerojatno trag slavenskog paganizma. Riječ ”bog” odnosila se doslovno na bogove, a prelaskom na kršćanstvo Stvoritelj je nazvan rječju Bog. Sustav slavenske rodne vjere na prvi pogled je zamršen, u znanstvenim krugovima namjerno ili ne, nedovoljno ispitan, ali mnogi istraživači ukazuju da se radi o monoteizmu ističući silu koja je pokrenula (Rod) i silu koja aktivno stvara (Svarog) te ostale sile nazvane bogovima kao emanacije istog Stvoritelja.
Prikaz slavenskog boga Svarožića, jednog od dvojice Svarogovih sinova. Svarožić se rađa za Božić. Bog je sunca, ognja i kućnog ognjišta. Prikazivan je s klobukom na glavi protiv žege, rogom obilja: Njegova braća su također sunčane i vatrene prirode, a to su Simarlg i Hors. Za njega vežemo zimzeleno bilje, božikovinu, bršljan kao simbol nastavka ciklusa života, zatim božićno drvce, svijeće i lampice s istom simbolikom.
Dana 25. prosinca, kada se rađa Svjetlo, Slaveni su slavili rođenje Svarogovog sina Svarožića, ali i rođenje Koleda. Etnomuzikolog Zvonko Lovrenčević zapisao je godine 1952. pjesmu koja se sve do 1880. pjevala u hrvatskom narodu, a bila je zabranjena u crkvi. Stihovi idu ovako:
Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le!
Ti pohodi naše dvore, lunaj le, lunaj le!
Naše dvore i obore, lunaj le, lunaj le!
SVAROŽIĆ I KOLEDO
Specifičnost ovakvih pjesama je u tome da su se vjerno prenosile iz generacije u generaciju, i na taj način se čuvalo ono što je bilo izvorno. Bog Svarog ima svoju umanjenicu u sinu Svarožiću – Svjetlu koje se rađa 25. prosinca. Tako je božić umanjenica od bog, a Svarožić umanjenica od Svarog. Svarožić je bio zaštitnik doma i ognjišta, sin nebeskog kovača koji stvara svijet.
koledarske povorke vuku tradiciju iz slavljenja Koleda
Još jedan slavenski bog rađao se 25. prosinca. To je bio Koledo. On je Slavenima donio znanje o životu, o ciklusima prirode, o poljoprivredi, slično kao Grcima Prometej, Indijcima Krišna i sl. Iako je općeprihvaća teza da riječ ”kalendar” potječe iz latinskog jezika, prema slavenskim predajama kalendar je zapravo Koledov dar ljudima s uputama kako će obilježavati kolo godine (keltski Wheel of the Year). Etimološki izvedeno: Koledo/ kolo – dar/ kalendar. Pored svih tih riječi koje imamo u svom jeziku teško je povjerovati da su koledari izvedenica latinskog glagola caleo, što znači čestitati, a kako to kažu eksperti
Koledo je taj koji je dovodio zimu, i u istoj se rađao. Pjesme, kola i povorke maskirane u zimska i rogata božanstva, pomagale su mu da te iste sile pobijedi. Njegov ljetni brat bliznac zove se Ovsenj ili Ivan Kupalo i vezan je za ljetni solsticij.
Za vrijeme božićnih blagdana kod slavenskih naroda očuvani su koledarski običaji. Bugari npr. i Božić nazivaju Koledo, Bjelorusi – Kaljadi. Kod južnoslavenskih naroda najviše su se koledarske tradicije očuvale kod Hrvata. Ovisno od regije, imamo i različite nazive: kolendra, koledva, kolendraši, kolojani i sl. Povijesni zapis koledu prvi put spominje u Dubrovačkom statutu iz 1272. godine.
Dubrovčani već stoljećima njeguju tradiciju Kolende
Ilirska gradina Zvjezdac/Zvjezdina-Kolojanj imenom podsjeća na jedan od naziva za koledare. Osim toga spaja riječi ”kolo” (krug, putovanje) i ”janj” (janje, sunce). To je mjesto specifične energije, neobične vegetacije, a što je fascinantno – pripada skupini ogromnih megalitskih građevinskih struktura na našem području koje zjape zapuštene, nedovoljno istražene i promovirane. Geolog Goran Glamuzina jedan je od rijetkih koji se uhvatio u koštac s beskrajnim morem naše zaboravljene prošlosti i redovito obilazi ovakva mjesta. izvor fotografije: fb stranica ”Šarafanje”
BADNJAK
Još jedna tradicija vezana za predkršćanski božićni period jeste paljenje badnjaka. Paljenje badnjaka jedan je od najpoznatijih slavenskih običaja vezanih za Božić i seže u paganski period kada je paljenje badnjaka bilo povezano s kultom sunca. Vatra je trebala donijeti toplinu, svjetlost i zaštitu u duge zimske noći, a njezin pepeo bi se rasipao po poljima kako bi se osigurala dobra žetva u idućoj godini. Preko badnjaka komuniciralo se i s pretcima jer bi dim zapaljenog badnjaka nosio molitvu za pokojne da se pridruže obitelji tijekom blagdana. Zimski solsticij donosio bi tri dana tame jer je u razdoblju od 22. do 24. prosinca noć najdulja i tada bi se, po vjerovanju, zle sile najviše aktivirale. Vatra badnjaka ih je tjerala.
Običaj paljenja badnjaka imaju gotovo svi slavenski narodi, a badnjak je uglavnom hrastovo drvo, vezano za gromovnika Peruna, koji i sam udarom groma u hrast stvara vatru pročišćenja. Paljenje badnjaka bilo je sastavnim dijelom koledarskih povorki. Ta vatra se nazivala i krijes. Otud i krijesnice – bube koje svijetle i pijetlova krijesta koja podsjeća na plamen.
U svjetlu ovoga vidimo kako je pojavom kršćanstva i zamjenom rođenja svjetlosti s rođenjem Isusa, običaj paljenja badnjaka sačuvao istu svrhu, samo s drugim predznakom. Zanimljivo je paljenje badnjaka kod Rusa. Radi se o razdoblju od Božića do Bogojavljenja koje traje 12 dana i tijekom svih tih dana pale se badnjaci i lomače kako bi otjerale sile tame. Ti se dani nazivaju Svyatki, što je interesantno budući da Ukrajinci za blagdan nemaju riječ praznik, nego Svjat, a Rusi praznik, a opet blagdanske dane nazivaju svyatki. U tom razdoblju odvija se obred pjevanja koliada, u kojem se djeca oblače u kostime i od kuće do kuće pjevaju pjesme za dobru žetvu i blagostanje. Badnjak je uvijek bio hrast, a njegov dim tjerao je zle duhove, ali i otvarao vrata svijeta živih i mrtvih.
Konstantin Trutovsky: Kolyadki
Mogao bih pisati još o sijanju pšenice, ukrašavanju božićnih kolača simbolima, božićnom drvcetu – boru ili jeli, koji su povezani sa besmrtnošću, polaganju slame ispod stola kako bi se životinje bolje množile, posnim jelima za Badnjak, jer sve su to tragovi slavenske pretkršćanske ostavštine, no pitanje je: Gdje je nestao božićni Djed Mraz? Doći ćemo na to.
JUL I JOULUPUKKI
Reći ćemo nešto o finskom Joulupukkiju koji ima korijene u finskoj mitologiji a vjerojatno je povezan i s baltoslavenskim narativom. Ako se njegovo ime prevede, dobije se ”božićni jarac”. Stari Germani i Nordijci imali su zimsko božanstvo Yul, a Norvežani i Šveđani i danas Božić čestitaju s God Jol. Vidimo dakle odakle djed Joulupukki vuče ime, a i sam Jul bio je jarčevo, rogato božanstvo. Sjetimo se da i jedna glava janusa ima bradu i rogove. Upravo tako prikazivao se Joulupukki. Joulupukki bio je bradati i rogati starac koji je kažnjavao zločastu djecu, a darivao dobru. S vremenom i s pojavom kršćanstva Joulupukki postao je svetac koji donosi djeci darove. Međutim on je u paganstvu imao i puno okrutnije varijante u vidu žrtvovanja ljudi, pogotovo novorođenje djece njemu u čast.
Joulupukki nije baš bezazleno izgledao. Prikazivan je kao okrutno zimsko stvorenje.
Riječ jul je široko rasprostranjena i pripada onom praindoeuropskom univerzalnom jeziku. Na protogermanskom kaže se jehwla, a kako se odnosi na svijet onostranosti, zime i sna, možemo je povezati s našim jelenom i jelom. Jelen odnosi duše na onaj svijet, a jela u kući za Božić povezuje nas s dušama na onom svijetu. Jolnar je uopćeni naziv za nordijske bogove. Na Islandu mjesec koji završava Yulom (Božićem) naziva se Ylir, što ima velike sličnosti s našim Ilir, a to ne može biti slučajno ako riječ ”Ilir” spojimo s Ilom, Ilijem, Trojom. Konotacije riječi imaju vezu s glinom, ilovačom, a nadalje sa svjetlom, prosvjetljenjem, na kraju i svetim Ilijom, gromovnikom, koji je vatrenim kočijama otišao u nebo. Tu je i Tolkienov vrhovni pokretač – Iluvatar.
Jeleni i jelke kao prirodni ukras zime, ali i totemska konekcija s onostranim kroz božićne funkcije
Maskirane povorke s isticanjem rogova jarca bile su česte kod različitih naroda u obilježavanju zimskog solsticija. Spomenuli smo hrvatske koledare koji su imali istu svrhu. U našem užem zavičaju još prije nekih 30-ak godina mogle su se vidjeti maškare za dan materica, koji se obilježavao predzadnje nedjelje došašća.
povorka za Materice u Rami
JANJE I JARE KAO POLUGE KOLA GODINE
Etimologija je čudo. Iako je pomoćna povijesna disciplina, ona semantičkim poljem riječi povezuje narode, običaje i otkriva možda i skrivene detalje mozaika spoznaje. Razmotrimo engleski glagol to burn. Prijevodom na hrvatski i načinom kako se čita na engleskom dobijemo riječi – gorjeti i burn, što na hrvatskom asocira na bor (božićno drvce i naziv za boga), a na engleskom born (rođen), a sve skupa na žrtvu paljenica ili ono što se pali za zimski solsticij (badnjak) kako bi se svjetlo ponovno rodilo. Zimski sjeverni vjetar jest bura (slično boru). Vidjeli smo i spoj janjeta i jareta u kotaču godine, koji se ogledaju kroz zimski i ljetni solsticij. U mitologijama uvijek imamo bliznace ili oponente koji se bore kroz godinu. Kastor i Polideuk kod Grka, Baldr i Holdr kod Nordijaca, Quezacoatl i Tezcatlipoca kod Maja, Ovsenj i Koledo kod Slavena. Upravo je ta dualnost bitna za daljnji tekst. Jarac na rogu ima godove. Rog je slavenski naziv za boga. Jedan god izraste za jednu godinu, zato nije slučajno da bog koji se rađa na solsticij, završi svoj krug za onaj idući, da bi se rodio novi bog. Engleski naziv za Boga je God, a njemački naziv za godinu – Jahr (kao jare). Godinu otvara Janus (mjesec januar, janje), a završava Jul (starac, jarac). Ali kakve to veze ima i gdje je Djed Mraz?
U Ilijadi sjeverni vjetar nosi naziv borej. On je personificiran, silovit krilati zimski bog i kralj vjetrova. Zanimljiva je upravo ta veza s riječju bor što označava zimsko stablo, ali i boga. Bog sjevernog vjetra koji ima osobine Boreja kod starih Slavena je Stribor. Ova činjenica dodatno objašnjava zašto smo i buru uveli u priču o Božiću i boru.
umjetnički prikaz polariteta/dualnosti prirode kroz Ovsenja i Koleda, mjesec i sunce, zimu i ljeto, noć i dan, svijet mrtvih i svijet živih.
DJED MRAZ U SLAVENSKIM LEGENDAMA
Sve je ovo nabrojano da bi se mogao naslutiti bit priče, a možda između redova nešto i spoznati. Djed Mraz (ruski Moroz) neizostavan je dio slavenske mitologije. Ovisno o regiji nazivan je Triskun, Karačun, Moroz, Mraz. To je mrzovoljni starac s bradom koji predstavlja samu zimu i smrt. Trenom oka mogao je rijeke okovati ledom, i dodirom štapa smrznuti čovjeka do smrti. Za sobom u mrak želi povući svu zemlju. Zimski solsticij vrijeme je kada je njegova zla ćud najizraženija. No ipak, u noći s 24. na 25. prosinac, on uviđa neminovnost rađanja Svjetla i pretvara se u dobroćudnog djedicu koji će darovati rođeno dijete Sunce, želeći mu sreću u novom ljetu, u novom ciklusu.
Prikaz Karačuna, jednog od oblika Djeda Mraza, strogo vezanog za solsticij i duh zime. Karačun se, ovisno o jezičnoj varijaciji izgovora, spominje kod Bugara, Čeha, Slovaka, Poljaka, Rusa i sl. Njegove sluge su vukovi, medjvedi i jarci, slično kao kod Velesa, boga podzemlja.
U našim tradicijskim crtežima mogu se pronaći motivi Karačunovih / Djeda Mrazovih atributa kroz totemsko maškaranje u vukove, medvjede ili jarce
Blagi oblik Djeda Mraza podrazumjevao je starca s bradom. Imao je bijelo i sivo (plavo) krzno, krznenu kapu, duge krznene čizme i štap u ruci koji je simbolizirao pobjedu svjetla nad zimom.
Priče variraju od kraja do kraja. Kako je on predstavljao surovog starca i duh predaka, udobroljavalo bi ga se tako što bi se njemu ostavljali pokloni ili bi se pozivao u kuću, negdje je bio okrutniji i tražio je žrtvu i sl. U kući si ga morao primiti, otvoriti mu vrata, dati mu poklon ako ne želiš biti kažnjen. Neke od varijacija prikazivale su ga kao starca s rogovima jarca.
Djed Moroz (Mraz) očuvao se kroz predaju istočnih i zapadnih Slavena dok se kod južnih rijetko spominje. No budući da su mnoga slavenska božanstva, bića i pojave potekla iz istog izvora i u onim temeljnim pričama gotovo da i nema razlike, nije teško pretpostaviti da je Djed Mraz postojao i kod južnih Slavena samo je pokrštavanjem potisnut.
Najveći pisac fantastike, nadahnut tonama i tonama proučenog gradiva iz mitologije raznih naroda, Tolkien, nije mogao zaobići starca s bradom i svjetlećim štapom. Zacijelo je uzeo elemente Santa Klausa i Djeda Mraza, kako bi napravio lik Gandalfa.
Ostatci su vidljivi i u fonetici. Tako imamo mraz kao naziv za hladnoću, glagol mrziti, pridjev mrzovoljan i sl., a to su sve atributi Djeda Mraza. Međutim kod južnih Slavena nalazimo na njegovu suputnicu Babu Zimu, kod Rusa nazvanu Zimuška, koja je bila oblik Morane, vidimo sličnost između riječi Morana i Moroz. Postojanje Babe Zime pretpostavlja i postojanje Djeda Mraza.
Baba Zima, zvana još i Baba Roga ili Baba Jaga, neizostavan je dio priče o zimi, kao par i oponent muškog oblika u Djedu Mrazu. Ona je u biti manifestacija Morane.
Uostalom koledari su očiti dokaz te tradicije. Na čelu povorke obično bi bio lik koji predstavlja rogatog djedu (a s njim bi i često bila baba – djed Mraz i baba Zima?). Mještani bi ih morali darovati ukoliko ne žele da ih ta bića, koja su očito personifikacija bogova zime i mraza, ne prokunu. Ovaj oblik običaja gdje na čelu maskirane povorke imamo starca i staricu, u unašem podneblju očuvan je kod Srba, samo što se povorke češće zovu Čarojice, ali Koledari su također u imenu prisutni.
Koledari u Tolisi. Djed i Baba glavne su osobe u povorci koledara.
Ruski Djed Mraz dolazi na saonicama koje vuku konji, jeleni ili magična bića. Konji i jeleni također su poveznica s donošenjem sunca iz svijeta mrtvih, poveznica s precima i onostranim. Otud nije slučajan engleski naziv za konja – horse (slavenski bog sunca Hors, Koledov brat).
Artistički prikaz korelacije boga Horsa i životinje konja, te njihove veze sa samim Suncem.
Starac koji na zimski solsticij u različitim kulturama donosi darove, inače dolazi s kolima koje vuku neke životine. Kako je on vezan za kretnju i krug godine, često je i zaštitnik puteva, putnika, brodova, mornara. Nije slučajna ponovna veza kola kao prevoznog sredstva, kola kao kruga godine, kola kao plesa i koledara kao običaja obhoda kroz kolo godine, te kolovrata kao simbola Svarogovog kotača godine. Tako je teza o rimskim calendama, Janusovim svečanostima, kao pretečama koleda, pomalo nelogična, bar gledajući semantiku i etimologiju.
Svarog kuje (stvara) svemir s kolovratom u ruci, koji je simbol vrtnje kotača života i sudbine.
Kolovrat je naziv za vreteno. Na sjelima i prelima žene bi obično plele vunu praveći imitaciju pletenja niti sudbine koje po slavenskoj mitologiji rade tri žene suđenice, korelat grčkim moirama.
KOMUNISTIČKA TRANSFORMACIJA DJEDA MRAZA
Do pojave boljševizma u Rusiji Djed Mraz darivao je djecu isključivo za Božić. Komunisti su, u skladu sa svojom ateističkom religijom, najprije ukinuli Djeda Mraza, proglasivši ga narodnim praznovjerjem koje potkopava partijski ideal, da bi ga na scenu vratili 30-tih godina 20. stoljeća, s tim da su ga odvojili od Božića i prebacili na Novu godinu. Vremenom je njegova plava boja plašta prešla u crvenu, a on je izgubio svoj prepoznatljivi štap koji je na vrhu nosio svjetlo.
Sovjetski novogodišnji Djed Mraz
Po uzoru na Sovjetski Savez socijalistička Jugoslavija radi isti potez. Božić je prije komunizma bio blagdan kada su južnim Slavenima darove donosili mali Isus, Koledo ili sveti Nikola. Međutim komunisti uvode (revitaliziraju) Djeda Mraza koji darove neće donositi na Božić, već za Novu godinu.
lutka Djeda Mraza iz SFRJ
SVETI NIKOLA KAO NOSITELJ DAROVA
Sveti Nikola stvarni je kršćanski svetac iz 4. stoljeća, poznat po borbi protiv nepravde, ljubavi prema bližnjemu i pokorničkom življenju. I on je također zaštitnik putnika, puteva, djece i mornara. No kako je dospio u priču o darivanju za Božić? To ćemo odgovoriti tijekom teksta. Postoji legenda koja ga je postavila kao donositelja darova. Naime, neki otac imao je tri kćeri ali ih nije mogao udati jer su bili siromsšni, i nije imao miraza. Odlučio je trgovati ljepotom svojih kćeri. One su se pomolile Bogu da ih izbavi od tog zla i razvrata, a On im je poslao svetog Nikolu. Sveti Nikola je tri noći dolazio i bacao im vreće sa zlatnicima koje je otac iskoristio kao miraz za kćerke. Treće noći otac je napravio zasjedu i vidio je da je tajanstveni dobrotvor zapravo sveti Nikola. Kako bi ga nadmudrio, sveti Nikola se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih i tako je nastao običaj ostavljanja čarapa da ih sveti Nikola preko noći napuni.
Čarape na ognjištu neizostavan su dio folklora za vrijeme Svetog Nikole, tradicija koja se vuče iz davne legende.
SVETI NIKOLA I ETIMOLOGIJA
Zanimljivost i poklapanje leže i u samom imenu Nikola. Ime sadrži opet to poznato kolo. Bilo kako bilo, vrijeme i običaji učinili su to da sveti Nikola na svoj blagdan 6. prosinca darovima uveseljava djecu, a isprepletanje legendi i priča širom svijeta napravilo je sinkretizam pa je sveti Nikola ”produžio” darivanje i za Božić.
DUALNI KARAKTER BLAGDANA SVETOG NIKOLE
Vremenom je tradicija svetog Nikole poprimila dualni karakter karakterističan za priču o zimi, janjetu i jarcu, svjetlu i tami. Tako je sveti Nikola predstavljao svjetlo a Krampus (rogati vrag) tamu. Podrijeklo Krampusa paganske je prirode i on je predstavljao demone zimskog solsticija. Točnije on je bio sin nordijske boginje podzemlja Hele. Bila je to boginja smrti koja je također imala dvije glave kao Janus, i vjerojatno je engleski izraz za pakao ”hell” izveden od nje, jer je teško vjerovati da je izveden iz grčkog boga sunca Heliosa (pitanje onda jesu li Heleni narod od pakla ili od sunca 😊?). Krampus u kršćanstvu prima negativnu stranu Djeda Mraza (Joulpukkija) na način da šibom kažnjava zločastu djecu.
Sveti Nikola i Krampus, kršćanski svetac i stvorenje iz paganske tradicije, kao dvije strane zime, rogata i surova, i svijetla i topla.
U narodnim običajima Srba sveti Nikola također je vezan za darivanje dobre, i kažnjavanje zločaste djece. Narodne predaje govore da bi sa svetim Nikolom dolazio i demon koji bi zločastu djecu odvodio sa sobom. Sveti Nikola po julijanskom kalendaru pada netom prije zimskog solsticija – 19.prosinca. Također kod Srba se tijekom povijesti razvio lik Božić Bate koji spaja svetog Nikolu i Božić. Naime, riječ je o svetom Nikoli, ali koji darove donosi za Božić.
Božić Bata – sveti Nikola koji dolazi za Božić
SINTERKLAAS KAO SPONA STARCA S BRADOM I SVETOG NIKOLE
Nizozemska tradicija Sinterklaasa ključna je za razumijevanje odnosa u našoj priči jer ona spaja mitološkog starca i stvarnog sveca – svetog Nikolu. Sinter Klaas i znači sveti Nikola, od milja. Ovo je jedna zanimljiva tradicija. Sinter Klaas u Nizozemsku stiže brodom u pratnji pomoćnika Crnog Petra. Sinterklaas je visok, mršav starac s dugom bradom, dok je Crni Petar predstavnik tamne strane. Dok Sinterklaas daruje dobru djecu, Crni Petar kažnjava zločastu. Vidimo opet taj dualizam.
Sinterklaas i Crni Petar – neizostavni dio nizozemskog folklora. U novije vrijeme različite napredne udruge i promotori zapadnih vrijednosti kritiziraju Sinterklaasa videći u ovoj tradiciji rasizam.
KAKO JE MARKETING (INŽENJERING) SPOJIO SVETOG NIKOLU, SANTA KLAUSA I DJEDA MRAZA
Američka kultura počiva na inkorporiranju različitih kulturnih elemenata i tradicija te njihovoj standardizaciji i komercijalizaciji. All Hollows Evening (pogrešno prevedeno kao Noć vještica) primjer je spajanja keltskog Samhaina i kršćanskog bladana Svih Svetih na jedan površan i pomalo mračan način koji je postao standard i tradicija današnjeg SAD-a, a putem globalizacije i medijske dominacije širi se po svijetu.
Nizozemski doseljenici u Ameriku donijeli su tradiciju Sinterklaasa, odakle se razvilo ime Santa Claus.
Clement C.Moore objavio je 1823. pjesmu A Visit from St.Nicholas. Pjesma govori o dolasku svetog Nikole u Božićnoj naći na sankama koje vuku Irvasi. Pjesma jasno pokazuje težnju spajanja svetog Nikole i Djeda Mraza u jedinstven lik koji će u božičnoj noći razveseljavati američku djecu a kojeg će 1863. ilustrirati umjetnik Thomas Nast. Slika Santa Klausa kako dijeli poklone objema zaraćenim stranama u Američkom građanskom ratu postala je simbol ujedinjenja Amerike, a njegov izgled prototip izgleda današnjeg Djeda Mraza: debeli starac s bradom, crvenim odijelom, bijelim krznom, crnim pojasom i crnim čizmama, kojeg je popularizirala kompanija Coca-Cola (opet ”kolo” u nazivu 😊).
Ilustracija karikaturiste Thomasa Nasta postala je prototip današnjeg izgleda Djeda Mraza.
Moderni Djed Mraz tako je spojio sve pobrojane elemente: Janusovu i Julovu bradu, saonice koje vuku mitska bića starog Djeda Mraza, ili pak četverpreg letećih konja Nepobjedivog Sunca, ulazak kroz dimnjak Svetog Nikole i mjesto stanovanja Joulpukkija. Za razliku od prethodnika kod kojih su na odjeći dominirale bijela, siva ili plava boja, moderni Djed Mraz dobio je crveni izgled, a izgubio je štap Svjetlosti starog Djeda Mraza ili biskupski štap svetog Nikole.
Djed Mraz i Coca-cola – neizostavan dio zapadnog folklora
Zanimljivo je kako su njegov izgled jednako prihvatili i Sovjetski Savez i Amerika, a preko njih i ostale zemlje svih blokova i usmjerenja, slično kao što je 2020. c-19 narativ unisono prihvaćen u cijelom svijetu. Naravno po učinku na ljudsku slobodu ove se dvije stvari ne mogu porediti. Djelitelj darova djeci, kako god izgledao, ne uzima ljudima slobodu niti ograničava njihovo kretanje, a s druge strane donosi radost, budi dječju maštu, i svojom pojavom upotpunjuje sliku Božića i blagdana oko Božića. Drugo je pitanje podrijeklo i što se krije u pozadini.
Masovna aplikacija ludila
DJED BOŽIĆNJAK KAO NOVO IME ZA DJEDA MRAZA
Trag koji je ostavila vladavina komunizma izazvao je ne samo racionalan otpor, već i iracionalnu tenziju. Kao sustav koji načelno negira postojanje Boga, a koji praktično ima ceremonijalni pristup kakvog imaju i religije, u folkloru, u ritualu, u obilježavanju pojedinih datuma, s tim da su svece i Boga zamijenili vođe komunizma, komunizam je prilikom pada izazvao bujice prikrivanih emocija koje su bile nasilno gušene za vrijeme komunizma, a koje su početkom 90-tih doslovno eksplodirale.
Nijemci slave ispred Brandenburških vrata nakon pada Berlinskog zida. Vrata osim simbola njemačke državnosti, kriju i solarnu simboliku. Krasi ih sunčani bog u četveropregu.
Samostalna država Hrvatska želeći potpuno raskrstiti s komunizmom, ukidala je sve ono za što su smatrali da je komunističko naslijeđe (dok su neki vinovnici ”demokracije” za vrijeme istog komunizma šutjeli, pa i plivali u istom, a 90-tih konvertirali). Plod takvih stremljenja mogao se vidjeti u nekim brzinskim prekrajanjima jezika, preimenovanju klubova, ulica i slično, mada imena koja su zamijenjena nemaju veze s komunističkim nasljeđem (dok su npr. živi pripadnici komunizma koji su po profesiji političari, puno bolje prošli, kao što je prikazano u filmu Zlatne godine). Tako je u košu s komunizmom završio i Djed Mraz.
Nakon toliko stoljeća Hrvati su konačno dobili svoju samostalnu državu i tih godina radikalni potezi i čvrsta ruka bili su potrebni. No danas je drugo vrijeme i možemo hladne glave pristupiti tim temama. Uvođenje imena Djed Božićnjak umjesto Djeda Mraza 90-tih godina nešto je sasvim nelogično, a nema ni svoju povijesnu utemeljenost, makar se radilo o bajci ili mitu, jer oni su sastavni dio kulturnog dobra. Netko će reći nije važno kako se djed zove, bitno je da dijeli djeci darove. No ako ćemo ići putem širenja svijesti, samospoznaje, otkrivanja vlastitih korijena, istraživanja tradicije i kulturne baštine, otvaranja prema drugom i drugačijem s ciljem potvrde onog što jesmo, putem potrage za univerzalnim istinama, putem povratka prirodi, putem spoznaje značaja pojedinih datuma, onda ad hoc rezovi motivirani čisto političkim ciljevima, nikako ne mogu biti dobri, a pogotovo ne ime Djed Božićnjak u kontekstu hrvatskog naroda koji ima tako bogatu tradiciju.
Od svih slavenskih naroda samo su Slovenci imali izraz za darovatelja vezan za riječ Božić. Oni i danas Djeda Mraza zovu Božiček, što je doslovno umanjenica od riječi bog, i vuče korijen iz slavenske paganske tradicije Svarožića, malog Svaroga, odnosno božića, malog boga, o kojoj smo govorili. Kod Bugara je Djed Koleda, a kod ostalih južnih Slavena – Djed Mraz. Česi i Slovaci su zbog germanskog utjecaja prihvatili Santa Klausa, dok Poljaci imaju Gwiazdora, što znači nešto kao zvjezdani starac. Istočni Slaveni, naravno, imaju Djeda Moroza. Jedino su, dakle, Hrvati izmislili novu riječ.
Napisah ovaj tekst čisto da se malo zaigramo. Vi koji ovo čitate, istražujte samostalno, povezujte! Nekada su mnoge ljudske svađe i nesuglasice plod nekvalitetne spoznaje i igre gluhih telefona. Kada stvar sagledamo iz više kutova, to je uvijek put ka pomirenju.
I kada slavite Novu godinu, kao što je to bilo ovih dana u cijelom svijetu, znajte da je točka ulaska u novu godinu uvijek bila promjenjiva, i to može biti bilo koji dan. No ako ćemo se vratiti prirodi, onda je nova godina početak veljače, kada počinje proljetni ciklus, ili proljetni ekvinocij, kada je kulminacija proljetnog ciklusa. Proljećem u prirodi počinje prirodna godina, jednako kao što dan ne počinje u ponoć već izlaskom sunca. No to je sad druga tema. Kad se već slavi i luduje, nije loše znati da je mjesec januar dobio ime po bogu Janusu, rimskom bogu početka i svršetka, i da je njemu u čast postavljen sustav gdje je 1. siječnja nova godina.
No dobre želje nikad ne mogu biti loše o kakvom se god datumu radilo. Zato neka je sretno svima i neka u idućem razdoblju postanemo bolji, mudriji, i što je važnije – svjesniji…
