Naša ekipa napravila je jedan istraživački posjet mjestu Trebinja u općini Ravno. Prošlost toga mjesta je jako zanimljiva i iziskuje pomno istraživanje.Lokaliteti Crkvina, Gradac, Igar, Velika i Mala gradina imenom i ostacima svjedoče o drevnom životu o kojem danas pričaju samo kameni i keramički ostaci, a oni su najviše vidljivi na Velikoj i Maloj gradini. Ogromni megalitni kameni blokovi i kaskadna gradnja upućuju na moguće kolosalne objekte pradavne civilizacije koji su uništeni zubom vremena i eventualnim ratovima i potresima, a od kojih je u našem podneblju dobro očuvan samo veliki zid s vratima Daorsona.
U antici Trebinju možemo vezati za poznati ilirski grad Diluntum iako je službena teza da je Diluntum zapravo kod Stoca.
Pronađena nadgrobna stela Aplija Publija Plasa, upravitelja Diluntuma iz 2.stoljeća, kamena grobnica s primjerima novca i ploča s natpisom Diluntum, te još par nalaza pronađenih u Trebinji, jačaju pak tezu da je Diluntum bio ovdje. Mnogi drugi nalazi (rimski, ilirski, srednjovjekovni) na području Trebinje svjedoče jedan konstantan kontinuitet života.
Zidana lokva koja nikad ne presušuje jedan je od simbola Trebinje. Osim lijepog izgleda i položaja (tik uz glavnu prometnicu i u blizini crkve sv. Roka) ona ima i svoje legende, mistiku i simboliku, osobito legendu o crnom ovnu koja se provlači kroz brojne priče naših krajeva.
Crni ovan obično se javlja kao prikaza ljudima blizu lokvi i izvora a predstavlja prijelaz i prolaz u drugi svijet, nerijetko je i sam đavao.
Žitelji Trebinje pamte i jednu svježu priču iz 20. stoljeća o djevojci koja je upala u lokvu i ugledala upravo tog crnog ovna. Međutim, između njih se ispriječio tada pokojni svećenik – don Ivan Raguž koji joj je pomogao da se oslobodi i da preživi. Don Ivan Raguž svećeničku službu obavljao je 20.-tih i 30.-tih godina 20. stoljeća a bio je poznat po iznimnoj duhovnosti i egzorcizmu. Mučki je ubijen u komunističkom zatvoru a kosti mu nikad nisu pronađene.
Za Trebinju je vezana priča za još jednu misterioznu smrt svećenika. Riječ je o don Luki Ragužu iz 19. stoljeća. Sahranjen je u groblju kraj crkve sv. Roka. Većina verzija slaže se u tom da je smrt bila nasilna i da je bila riječ o ubojstvu, samo su različite interptretacije oko počinitelja i motiva.
Kažu da voda pamti sve, pogotovo ako je u pitanju neka tragedija ili nasilna smrt. Naši preci stoga su pomno i pažljivo zidali lokve, nerijetko na točno određenim, njima znanim, mističnim lokalitetima, a negdje bi one predstavljale i sam preslik neba i zvijezda na zemlji.
Bliski susreti s duhovima predaka kao i s vilama i drugim nadnaravnim stvorenjima u pravilu su bili vezani za vodu, izvore, lokve.
Crkva sv.Roka čini nezaobilaznu vizualnu kulisu kad se gleda iz pravca lokve. Datirana je najvjerojatnije u 16. stoljeće a današnji izgled plod je rekonstrukcije iz 90.tih godina prošlog stoljeća. Prije se zvala crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Postoji legenda da se crkva ”spustila” s lokaliteta Crkvina uslijed potresa. Predaje vezane za nadnaravno prebacivanje crkvi s jednog mjesta na drugo sačuvane su u usmenim predajama dinarskog područja. Crkva je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Oko crkve je i staro groblje u kojem su sahranjene znamenite ličnosti Trebinje, među njima i spomenuti don Luka Raguž i čuveni ustanik Đure Kriste Pećko, jedan od glavnih vođa Hercegovačkog ustanka, u čijoj je kući održan prvi sastanak ustaničkih vođa.
Đure je po predaji bio jedan od najodvažnijih koji se nije libio nikog, pa ni samog cara, i trebao bi biti neizostavna figura u rekonstrukciji tih događaja (izuzimajući naravno međunarodni karakter ovog rata koji je za posljedicu imao ponovnu okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Habsburške Monarhije koja se tad zvala Austro-Ugarska.
U Trebinji postoje predaje o rijeci koja je tuda tekla, o potresu koji je izmijenio tok, o zatrpavanju izvora kožom, u stvarnosti tu su tragovi vodenog kanala potoka koji je presušio izgradnjom betonskog kompleksa Trebišnjice, a voda je ”propala” do Čepikuća.
Žive su i priče o tome da je kroz Trebinju u svom zbjegu od osmanske okupacije prolazila i sama kraljica Katarina Kosača. Po predaji su od silne žalosti i ”kuknjave” za kraljicom ovdje na tom mjestu nikle kuke.
Groblje i kapelica sv.Spasa također su vrlo stari. Crkva datira u 17.stoljeće a groblje sadrži veću nekropolu stećaka.
Ispod kapelice osim opeke iz suvremenog vremena vidljivi su i nekakvi gradinski ostaci, a nije rijedak slučaj slojevitosti građevina na određenim lokalitetima.
Kako je ovdje bio civilizacijski kontinuitet, kontinuitet je prisutan i u sakralnom smislu. Središnja crkva u Trebinji danas je crkva Uznesenja BDM, sagrađena 1938.
Mnogi istraživači koristeći karte, satelitske snimke, google earth i slične programe i aplikacije u novije vrijeme otkrivaju zapanjujuće geometrijske podudarnosti prirodnih pozicija i ljudskih građevinskih intervencija. Jednu takvu zapazili smo i mi kada smo spojili središte lokve, kapelicu svetog Spasa i sam vrh Male gradine. Dobili smo savršen jednakokračan trokut s kutevima 72”, 72” i 36”.
Jednakokračan trokut s kutevima 72”, 72” i 36” smatran je svetim i zlatnim jer se temeljio na zlatnom presjeku. Za naše pretke očito je bio od iznimnog značaja i položaj unutar prostora a mnoge sakralne objekte i mjesta za vječno počivalište pravili su po uzoru na ovaj ”Božji kod”. Kako su bez mjernih instrumenata današnjice sve to ”do u milimetar” izračunali, to je misterij. S tim u vezi postoje i tzv. slavenski trokuti gdje bi jedna točka (veći vrh) predstavljala Peruna, druga točka (manji vrh) Velesa, a treća bi bila vezana za vodu i predstavljala bi Mokoš. Mala gradina je doista na većem položaju u odnosu na brijeg gdje je kapelica sv.Spasa a lokva u tom slučaju može predstavljati Mokoš.
Tomislav Batina naš je prijatelj i ugostitelj iz Trebinje, ali i veliki poznavatelj povijesti mjesta i samostalni istraživač. Zahvaljujući njegovom terenskom radu i suradnji s eminentnim stručnjacima mnoge su stvari o Trebinji izašle na vidjelo. Također uputio nas je i dao zanimljive informacije o Trebinji i okolici. Izdvojili smo samo neke, a o tome čega sve ima u Trebinji dali bi se snimati dugometražni dokumentarci.
Želite li doživjeti Trebinju ne samo kroz izlet, veći i kroz živu riječ, i čuti još koju neispričanu priču, svakako posjetite Tomislava i njegovu obiteljsku konobu Ognjište, gdje uz domaća i tradicijska jela možete okrijepiti i duh slušajući zanimljivosti i povijesne crtice iz usta ovog strastvenog zaljubljenika u zavičaj.
Reportažu o Trebinji napravili smo i u video-formatu a zvučno je prati etno zvuk instrumentala pjesme Nije me stra’ suradnika naše udruge – benda Terra Slaves. Video možete pogledati ovdje:
